Donosimo vam još jednu nevjerojatnu priču o ženi Pashi koja je s mužem u teškim okolnostima odgajala napuštenu bebu i od nje je udaljena. Ukraden iz dvorišta Gospođa Paša i njen suprug Muniba žive u selu blizu Klađa u Bosni i Hercegovini. Njihova je priča izuzetna i duboko potresna jer govori ne samo o zajedničkom životu, već i o lijepim i dirljivim gestama ljubavi kroz život.

• Na prvi pogled njihov brak može izgledati kao obična ljubavna priča, no ono što je posebno je hrabrost i nesebičnost koju pokazuju kada odluče preuzeti brigu o svojoj napuštenoj bebi, a kraj ove priče je zaista zadivljujući. Početak ljubavne priče Muniba i Paše Pasha i Munib u braku su više od 42 godine i unatoč životnim izazovima njihova veza ostaje čvrsta i stabilna. Živjeli su u Kladnama, Paša je bila iz Mkonichgrada, a njen muž Munib iz Kladna.

Kako sam Paša priča, njihova ljubavna priča počinje u Vlasenici, ključnom mjestu gdje su se upoznali. “Ja sam našao njega i on je našao mene i mi smo stvoreni jedno za drugo”, rekao je Paša i dodao da ima sestru koja živi u Vlasenici, gdje Munib radi. Sudbina je odlučila da se na tom mjestu sretnu i od tada su, kako je sama Paša rekla, bili “zauvijek zajedno”.

• Uprkos brojnim izazovima u životu, Paša i Munib su uvijek bili jedno uz drugo. Njihov brak bio je ispunjen ljubavlju i međusobnim poštovanjem, ali nisu imali vlastite biološke djece. No, sudbina im je donijela posebnu priliku koja im je promijenila živote. Emotivna priča o napuštenoj bebi Prije gotovo 30 godina Pasha je postala majka na potpuno neočekivan način. Jednog dana je čula da je djevojčica napuštena.

Beba je zapravo bila unuka starice koja ju je iz nepoznatih razloga odlučila napustiti. Priča o napuštenoj bebi nije jedinstvena – takvih je priča mnogo na postjugoslavenskom prostoru, no ova je posebno dirljiva zbog nevjerojatne hrabrosti koju je Pasha pokazao. “Iako nisam imao svoju djecu, bio sam najstarije dijete u obitelji, pa sam znao sve o djeci”, prisjeća se Pasha.

• Zajedno su ona i Muniba odlučile uzeti djevojčicu i brinuti se za nju kao za svoju. Bio je to početak borbe koja će trajati šest godina. Beba se u početku teško mirila sa sudbinom i često je plakala majci. Međutim, paša se nije predavao. Iako nije bilo lako, svakodnevno je bila s djetetom, učila ju je koristiti bočicu, hranila je i pazila. Mnogo puta nije bilo jasno hoće li sve biti u redu, a zbog neizvjesne situacije Paša i Munib su bili u dilemi da li ostati u Mkonichgradu ili se preseliti u drugo mjesto. Ali Paša se nije mnogo obazirao na to. Djevojčica ju je pratila kamo god je išla.

“Nije bilo nimalo jednostavno”, prisjeća se Pasha. “Beba je plakala, ali nije bilo drugog načina – morao sam je naučiti živjeti u ovoj novoj stvarnosti i nije bilo lako. Bio je to pravi test, ali bez zadrške sam je kao dijete volio kao svoju.” nevjerojatan kraj Iako je Paša još uvijek s Munibom u Kladju, njihova priča o napuštenoj bebi ima nevjerojatan kraj. Drugim riječima, djevojčica koju je paša odgajao do svoje šeste godine izrasla je u izuzetnu mladu ženu koja je zahvaljujući pašinoj ljubavi i požrtvovnosti dobila priliku za normalan život.

• Ova priča govori o više od jednog čovjeka koji odgaja napušteno dijete. Ovo je priča o ljubavi, hrabrosti i nesebičnosti. Priča o tome kako ljubav spašava živote i donosi sreću tamo gdje je najpotrebnija. Kad je otišla, to je bilo to. Djevojčicu je baka napustila kada je imala 4 mjeseca. Paša se sažali i dovede nju i muža. Nisu imali vlastite biološke djece, ali u to vrijeme jesu. Djevojčica koju je paša nazvao Samira postala je dio njezine obitelji unatoč životu ispunjenom nedaćama i teškoćama.

Promjena imena i prvi koraci u novi život Djevojčica je na rođenju dobila ime Hadžira, ali Paši se to ime nije svidjelo, pa ju je nazvao Samira. Njezina briga i ljubav prema ovoj djevojčici bila je ogromna. Pasha je dao sve od sebe da je odgoji i pruži joj ljubav, sigurnost i dom kakav zaslužuje. Brinući se o Samiri, Paša je bila snažna i majčinska figura, iako nije imala svoje biološko dijete. Kako su godine prolazile, djevojčica je izrasla u voljenog člana obitelji koji je od početka poznavao samo ljubav i pažnju.

• Pasha trpi otmicu i emocionalni šok Međutim, sudbina nije bila takva. Kada je Samira sa šest godina krenula u školu, otkrili su je biološki roditelji i nasilno odveli. Paša se sjeća tog trenutka kao jednog od najbolnijih koje je ikada doživjela. “To je bio trenutak koji nisam htjela da itko vidi”, rekla je Pasha, glasom ispunjenim tugom. Iako zna da djevojčice zaslužuju znati istinu o svom roditeljstvu, ne može prihvatiti činjenicu da je izgubila dijete za koje je bila toliko vezana.

– Kad su je odveli, nije bilo riječi, samo bol – prisjeća se. Njihova priča prekinuta je, makar i privremeno, kada je Samira odvedena od paše. Paša, međutim, nije odustajao. Kontaktirala je roditelje djevojčice, koji su joj se ponovno javili godinu dana kasnije. Vratili su je i tada su se dogovorili da Samira 15 dana živi kod Paše i Muniba, a ostatak kod bioloških roditelja. U početku su se svi držali dogovora, no kako je vrijeme prolazilo, roditelji djevojčice su se prebacili i prekinuli svaki kontakt.

• Istina o biološkim roditeljima Paša je shvatio da je jedino pošteno da Samira sazna istinu o svojim biološkim roditeljima. – Nisam je htjela zavarati – rekla je Paša i dodala da je i kao odrasla osoba znala da će je zanimati tko su joj biološki roditelji. Samira je odrastala znajući istinu, ali Pašu nikada nije morala zvati po imenu. Za nju je ona bila “majka”, a Munib “otac”.

Samira je u njihovoj ljubavi bila dijete koje je odrastalo uz ljubav i pažnju, što joj je bilo najvažnije. Ponovno okupljanje i početak novog poglavlja u životu Godinama kasnije, Paša i Samira nisu izgubili vezu. No, Pasha se iznenadila kada je na Facebooku dobila zahtjev za prijateljstvo od Samira Šahinovića. Iako Paša nije primala prijatelje koje nije poznavala, odlučila je pogledati profil i ustanovila da je to netko koga ne poznaje, ali već zna ime. Pasha je još uvijek zbunjena oko svog prezimena – djevojka koju je odgojila promijenila je i ime i prezime.

• Ispostavilo se da je Samira sada odrasla žena, sretno udana i živi u Belgiji s dvoje djece. Samira je svim silama pokušavala ponovo kontaktirati Pašu kako bi joj rekla da je sada sretna i da nikada nije zaboravila ženu koja joj je sve ove godine bila “majka”. Obilazak i pomirenje Paša i Samira su se nastavili posjećivati ​​i održavati vezu, a počeli su se posjećivati ​​i Samirini biološki roditelji, a posjete su postale sve češće i toplije, ispunjene ljubavlju i poštovanjem.

Unatoč proteku vremena, Pasha nije prestao biti prisutan u životu svoje “kćerke”, a Samira je ostala njeno voljeno dijete koje je učinilo sve što je bilo u njenoj moći da joj podari život dostojan sreće. Samira nije zaboravila kako su je Paša i Munib odgajali, kako su je naučili vrijednostima života i kako su od nje izrasla brižna žena. Samira je danas uspješna žena koja voli svoje roditelje, ali nije zaboravila ljude koji su je stvorili i učinili ovakvim kakva je danas.

• Ova je priča upečatljiv primjer kako ljubav pobjeđuje sve prepreke i kako nesebičnost ne samo da postavlja temelje za sreću, već i stvara trajne veze koje traju generacijama. Ovo je druga strana njezine priče Biološka majka napuštene bebe ispričala je što se dogodilo iz svoje perspektive. U ratnom vihoru, kada se nije znalo ko će gdje u Bosnu doseliti i ko će gdje živjeti, išlo se stazama kroz šumu. Ismeta je 1992. godine sa majkom bila u jednom mjestu u Bosni.

Svekrva s kćerima. “Htjela sam otići u inozemstvo s djevojčicom od 4 godine i bebom od 5 mjeseci. Ali nisu nas pustili i nismo mogli na izlet. Nakon nekog vremena poslali su me. da odvedu djecu na drugo mjesto, a s njima se vratila i moja svekrva. Sljedećih nekoliko mjeseci provela je u potrazi za djetetom. Svekrva joj je rekla da ju je bila prisiljena ostaviti u snijegu jer nije mogla brinuti o dvoje male djece. “Jedan čovjek mi je rekao da mu je svekrva ostavila dijete, a žena ga je odvela.

• Godinu dana kasnije pitao sam je gdje je i tražio je. Svekrva je rekla da je s kojom ženom. .Ona je bila s braćom zajedno da odvedu djevojku, a žena joj nije dala. Rekla je da je bila jako ljuta na svekrvu jer je rodila dijete. – Svekrva mi je rekla da ima ugovor sa ženom i socijalnom radnicom da će, kad se roditelji pojave, vratiti dijete. Ušao sam u autobus i pronašao Kradanji, a žena ju je odvela do mjesta gdje je moja kći još živa.” Prije toga joj je vojnik ispričao kako mu je svekrva bacila dijete, kako je držao kćer i kako ju je nosio po snijegu.

“Bio sam šokiran kada su mi rekli što se dogodilo. Ali nisam imao vremena očajavati, morao sam pronaći svoju kćer i to je sve o čemu sam mogao razmišljati.” Upoznajte ženu koja je oduzela dijete “Kada sam došao u Kladanj, rekli su mi u kojoj ulici da tražim pašnjak i gdje mi živi kćerka. Sreo sam jednu ženu i pitao je gdje živi Pašina žena. Odgovorila mi je – Ja sam paša, ja sam ovo podigla. dijete nekoliko godina “Moj ima 6 godina.” ” Kad je ušla u dvorište, zatekla je kćer kako se igra. Rekla je da joj je to najbolniji trenutak.

• “Da moje srce nije slomljeno, nikad ne bi bilo.” Dijete ne bi bilo sa mnom, ne bi me gledalo. On je plakao. Paša me zamolio da ostanem s njima dan-dva da se upoznamo. Sutradan smo otišli u centar za socijalni rad, Paša je centru rekao: “Bili smo majka djeteta, ona me je rodila i ja sam je odgojio.” U centru su joj rekli da mi da dijete, nije bila spremna, a ja sam nakon nekoliko dana došao i rekao: “Samo preko mene mogu umrijeti”. Policija je imala nalog za pretres i tražila je od paše da pripremi dijete da ga nosi Ismeta kako ne bi bila nasilno oteta.

– Nisam imao tko uzdržavati djecu jer smo bili gladni. Imali smo samo kilogram brašna, a kod kuće je bilo deset ljudi. Mjesec dana kasnije, Pasha je donio pismo “Moj muž je napisao pismo Paši i zamolio je da dođe po dijete, jer nismo imali novca da ga hranimo, rekla sam joj da zadrži dijete i neću je spriječiti, ali kada sam je zamolila da se vrati. Kad sam mogao, vodila je dijete sa sobom, a nakon nekoliko mjeseci otišao sam po nju, a onda mi je donijela dijete i odvela ga na selo”. Ismaila je odlučila ukrasti svoje dijete. Rekla je da nema izbora. “Ukrao sam dijete iz dvorišta. Njena svekrva je vikala – Paša, ukradi svoje dijete Ismaile.

• Lovila me je po dvorištu s vilama i htjeli su me ubiti. Nisam više dao dijete. Ona jest.” Neko vrijeme nisu bili u kontaktu. Ismaila nije dopustila paši da vidi dijete, bojeći se da će je opet odvesti. Djevojka tamo više nije išla dok se nije udala. Sad se posjećuju, sad živi u Belgiji, odrasla je žena, sad je vezana za pašu, ne branim joj. Zahvalna sam joj jer da nije moja curica bila bih iskrena, ne zamjeram joj, voli moje dijete i razumijem zašto mi ga ne da, jako je vezana za nju. “