Životna priča žene koju su napustila četiri dece neće ostaviti nikog ravnodušnim, već će svakoga naterati da razmisli o stepenu empatije koji nosi u sebi. Baka Jela ima 76 godina i već je udovica dvije decenije. Majka je četvero djece i posvetila im je život kako bi ih usmjerila na pravi put. Ali, sada, kroz suze, dijeli kako su je svi nasljednici zaboravili. Brzo su pronašli svoj put, osnovali porodice, i iako je sretna zbog toga, pita se kako je došlo do toga da više ne brinu za nju. “S 55 godina postala sam udovica. Nakon toga, pet godina živjela sam u susjednom mjestu, bila sam u vezi koju sam iz mnogo razloga prekinula. Zatim sam se vratila u svoj rodni grad, djelom i zbog brata koji je bio invalid, pa sam željela biti od pomoći.” U svojim pedesetima, Jela je teško oboljela.”Dobila sam snažnu aritmiju srca, a kvaliteta mog života opada. Imala sam psa koji mi je pružao volju i snagu, te sam još pet godina uspijevala pomagati bratu kad god mu je bila potrebna pomoć, budući da je već imao i stručnu njegu. Ali, oko mene su se stvari nekako mijenjale na način koji nisam očekivala”, objašnjava Jela.
Otkriva da su joj se djeca barem povremeno javljala tijekom pandemije i pomažala joj kad joj je bilo loše.”Onda je došla korona. Kao rizična osoba, morala sam biti u izolaciji. Donosili su mi ono što mi je trebalo na balkon, ali veze s unucima su praktički nestajale i nisu se obnavljale. Za rođendane bih im slala čestitke s nešto novca u njima, ali to je postalo rutina, kao da je baka postala poštar”, priča ova baka i nastavlja: “Zajednička druženja su prestala. Uspela sam ih okupiti samo dva puta u četiri godine – jednom za Božić kada su svi bili kod mene, i drugi put za moj rođendan. Povremeno bi neko došao na ručak, kafu ili piće, ali kako su deca odrastala, ta praksa se smanjivala i nestajala. Sve unuke, koje gotovo i ne poznaje zbog retkih susreta, uspela je jednom okupiti u obližnjoj piceriji.Najstariji je već bio u srednjoj školi, ostali su bili u osnovnoj i jedan još u vrtiću. To su bili neki od mojih poslednjih radosnih dana i rođendana. Nažalost, nisu pokazali da će to pamtiti” – napominje gospođa Jela. Teško joj pada što je jedina ćerka, kako se čini, prouzrokovala nesklad u porodici. “Dani su prolazili i meseci kada sam se osećala sve lošije, ali nisam tražila pomoć osim u zaista teškim situacijama. Svi živimo blizu, ali sve smo udaljeniji kao ljudi. Povezanosti je sve manje. Jedina ćerka je odigrala neobjašnjivu ulogu u razbijanju veza među nama. Moji unuci su sada već odrasli, jedino najmlađi ima pet godina i ne zna ni kako se zovem” – s tugom govori i nastavlja:
„Situacija s mojom kćerkom se drastično promijenila. Ona je naglo prekinula sve veze sa mnom i s braćom. Unuci se gotovo uopće ne poznaju međusobno, a meni je sve to postalo prestrašno shvatiti i podnijeti. Najmlađi unuk, koji ne zna ni moje ime, često je kod drugih baka i deka koji me ignoriraju, posebno baka, a žive u kući iza mene, odvojeni samo njihovim vrtom“ – požalila se.Namjeravala je poduzeti korake kako bi vidjela unuke uz pomoć institucija, ali je odustala.„Kako su odabrali, neka sada žive s tim. Ne pijem, ne pušim, nisam bila problematična u životu i mogu biti samo ponosna na to što su svi izrasli u ozbiljne i radne ljude. Na žalost, negdje su putem izgubili empatiju čak i prema vlastitoj majci i baki. Mnogo toga sam progutala, i jedino što mogu reći nakon svega je da se ponekad i sama čudim kako sam, unatoč svim problemima, ostala živa“ – zaključila je baka Jela.
