Patrijarh Pavle bio je mnogo više od duhovnog vođe. Bio je oličenje skromnosti mudrosti i duhovne snage, čovjek čije su riječi ostavile dubok trag u srcima ljudi. Njegova prisutnost donosila je mir, a njegove poruke jednostavne i tihe često su nosile snagu koja je mijenjala živote.
- Jedna od takvih priča, duboko potresna i ljudski bolna, ostala je urezana u pamćenje mnogih. U središtu te priče nalazi se majka koja je izgubila sina. Njen sin, još maloljetan, odlučio je prekinuti vlastiti život. Taj čin — iznenadan, bolan i bez povratka — ostavio je porodicu u šoku, a majku potpuno slomljenom. No, nakon početnog očaja, suočila se s još jednom surovom stvarnošću: prema pravoslavnim kanonima, osobama koje su sebi oduzele život ne može se služiti opijelo, niti se mogu sahraniti po običaju.
Majka se najprije obratila lokalnom svešteniku, moleći da se sinu održi crkvena služba. Sveštenik ju je saslušao s puno razumijevanja i saosjećanja, ali joj je objasnio da crkva ne može dati blagoslov za opelo u tom slučaju. Nije mogao da prekrši pravila, ali ju je uputio na Patrijarha Pavla, tadašnjeg poglavara Srpske pravoslavne crkve, smatrajući da jedino on može dati konačan odgovor — ili, možda, olakšati njen bol.
- Vođena očajem, tugom i nadom, majka je pošla prema crkvi gdje je često boravio patrijarh, nadajući se da će ga zateći. Dugo je čekala ispred Saborne crkve, ali nije odustajala. U jednom trenutku, ugledala je poznatu figuru — krhkog, starog čovjeka u mantiji, koji je hodao tiho, gotovo nečujno. Bio je to Patrijarh Pavle.
Prišla mu je, očiju punih suza i glasa koji je drhtao, i pitala:
„Možete li da održite opelo mom maloletnom sinu koji se ubio?“
Patrijarh je zastao. Nije odmah odgovorio. Njegova šutnja nije bila prazna — bila je promišljena, teška, puna saosjećanja. A onda je, bez patetike i bez osude, izgovorio samo tri riječi:
„Život je dužnost.“
- Majka je ostala nijema. Te riječi, premda kratke, nosile su nevjerovatnu težinu. U njima je bio odgovor. Nisu bile grube, ali su bile jasne. Život nam nije dat slučajno, niti smo ga sami birali. On nam je povjeren, kao zadatak. Kao odgovornost. Ne možemo oduzimati ono što sami nismo dali.
Majka je shvatila da opijelo nije moguće. Ali umjesto ogorčenja, osjetila je nešto drugo — tiho prihvatanje, čak i ako je bol ostala. Shvatila je i da se patnja ne mora uvijek ublažiti obredom, već razumijevanjem smisla života.
„Život je dužnost“ – te tri riječi Patrijarha Pavla i danas mnogima zvuče kao tiha, ali jasna poruka. U vremenu u kojem ljudi sve češće posrću pod težinom života, ovaj podsjetnik nosi snagu. Ne kao osuda, već kao poziv na hrabrost, strpljenje i vjeru. Jer bez obzira koliko život bio težak, njegova vrijednost ne nestaje s bolom. Naprotiv — u najtežim trenucima, njegova svetost postaje još vidljivija.
- Ova priča nas podsjeća na jednu dublju istinu: patnja ne poništava svetost života, već je nerijetko pokazatelj koliko je život dragocjen. Patrijarh nije rekao mnogo. Nije sudio, nije propovijedao. Samo je podsjetio na ono što smo možda zaboravili: da živjeti nije privilegija, već odgovornost koju nosimo dokle god dišemo.
I baš zato — iz poštovanja prema životu, sebi, i onima koji nas vole — ne smijemo odustajati, bez obzira koliko se činilo teško. Patrijarhove riječi nisu bile samo odgovor jednoj majci. One su bile podsjetnik svima nama.
