Žarko Laušević, koji je preminuo u 64. godini, svim se snagama borio protiv svoje bolesti, kaže njegov prijatelj i kolega Irfan Mensur. I Žarko i Irfan rođeni su 19. siječnja, na dan Bogojavljenja.
Donekle, vjerujem da je bilo suđeno da se zbližimo. Prije odlaska u inozemstvo, živjeli smo u Beogradu i često smo slavili prijateljev rođendan kao da smo mladi tinejdžeri, iako nismo bili punoljetni da valjano proslavimo bilo što značajno.
Ipak, ove prilike su nam pružile priliku da pozovemo sve naše prijatelje, što je opet značilo da je bilo prisutno pola prelijepog grada Beograda. Konstruirali smo prekrasan raspored sjedenja i neizmjerno uživali u međusobnom društvu. Irfan se prisjeća tog vremena i osjeća se ponukanim podijeliti povezanu anegdotu.
Tijekom njegovog boravka preko bare, moj prijatelj i ja sudjelovali smo u prijateljskom natjecanju kako bismo odredili tko će obaviti prvi telefonski poziv. Jednom prilikom, dok sam kupovao na Kalenić tržnici s brojnim vrećicama u ruci i sa svojom obitelji koja je te večeri trebala stići na večeru, zatekao sam se usred jake snježne oluje. U tom trenutku mi je mobitel počeo zvoniti.
Dok odgovaram, naš zajednički učitelj također mi odgovara. Iako je osam godina mlađi od mene, oboje smo imali istog voljenog učitelja, Minju Dedića. Minja mi čestita rođendan, a ja se osjećam kao da bih se mogao srušiti nasred tržnice.
Instruktor me dočekuje sa “Profesore, kako ste? Nadam se da je sve u redu? Trebate li što, dobri moj profesore?” Odatle krećemo u poduži razgovor. Obavještava me o tome kako je pratio moju karijeru profesora i daje mi komplimente za moj smjer i uspjeh.
Kako je razgovor odmicao, profesor je iznenada uzviknuo: “Ali danas se rodio taj hrabri čovjek Žarko.” Bio sam zbunjen i upitao: “Na što mislite, profesore?” Profesor je počeo pričati o Žarku, ali ja sam ga prekinuo moleći ga da to ne čini.
Profesor je tada nasrnuo na Žarka, a ja sam stao u njegovu obranu. Nakratko je zavladala tišina koju su prekinuli zvuci muškog i ženskog smijeha. Pokušao sam da preuzmem kontrolu nad razgovorom govoreći: “Halo, halo…” Za to vrijeme Žarko je vješto imitirao Minju Dedića, a ja sam bio potpuno uvjeren da profesor – što sam kasnije potvrdio telefonom – govori 37 minuta.
Tijekom mog razgovora s Minjom Dedić razgovarali smo ukupno 37 minuta. Od toga sam otprilike 27 minuta braneći Žarka Lauševića, iako sam znao da ga Minja voli. Bila sam zbunjena kada je Minja naglo promijenila mišljenje o Žarku, a nije mi bilo jasno zašto.
Unatoč tome, oboje smo se smijali. Minjin smijeh podsjetio me na Anitin smijeh, koja je također šarmantna i pametna žena, kako je primijetio Irfan Mensur.
Dok sam šetao ulicama Beograda, imao sam upaljenu kameru i pratio me prijatelj. U prošlosti smo zajedno šetali New Yorkom i Beogradom. Tijekom ove posebne šetnje, moj me prijatelj zamolio da svratim do spomenika koji on dugo nije vidio.
Kad sam okrenuo kameru prema spomeniku, nastavio mi je pokazivati rute kojima je često hodao sa svojom obitelji. To su bili neki od dragih trenutaka koje smo dijelili, uprkos nemogućnosti da budemo stalno zajedno, zaključuje Irfan Mensur.
