U današnjem članku vam pišemo na temu koja boli mnoge žene, ali se o njoj često šuti ili pogrešno tumači. Ovo je tekst koji ne traži opravdanja za prevaru, već pokušava da objasni zašto neki muškarci varaju – i zašto ipak ostaju u braku, ostavljajući iza sebe konfuziju, krivnju i slomljeno povjerenje.
- Mnoge žene koje su se našle u toj situaciji pitaju se isto pitanje: kako je moguće da neko mjesecima vodi paralelni život, tipka poruke drugoj ženi, rizikuje sve što ima – a istovremeno dolazi kući, planira odmor i ponaša se kao da se ništa ne dešava? Odgovor nije jednostavan, ali gotovo nikada nije onaj koji žene prvo pomisle – da nisu bile “dovoljne”.
Prije svega, važno je razbiti nekoliko mitova koji samo produbljuju bol. Prvi je da muškarac koji vara nužno više ne voli svoju suprugu. Iako zvuči nelogično, mnogi muškarci koji varaju istovremeno osjećaju privrženost i ljubav prema partnerici. To ne umanjuje težinu izdaje, ali pokazuje da emocije mogu biti kontradiktorne. Drugi mit je da se sve svodi na seksualno nezadovoljstvo. U praksi, veliki broj muškaraca koji varaju imaju stabilan ili čak dobar intimni odnos u braku. Treći, možda i najopasniji mit, jeste uvjerenje da muškarac koji vara želi otići. Zapravo, mnogi žele zadržati i brak i aferu – sigurnost i uzbuđenje, dom i bijeg.
Psihološki gledano, srž problema često nije u drugoj ženi, već u unutrašnjoj praznini i egu. Afera postaje način da se muškarac ponovo osjeti poželjnim, živim, važnim. Posebno u srednjim godinama, kada se suočavaju s pitanjima prolaznosti, uspjeha i identiteta, neki muškarci biraju lakši put – vanjsku potvrdu umjesto unutrašnjeg rada na sebi. Brak im daje stabilnost i strukturu, dok afera hrani ranjivi ego.
Drugi snažan razlog zbog kojeg ostaju u braku jeste strah od gubitka komfora. Brak za mnoge muškarce nije samo emocionalna veza, već cijeli sistem: dom, rutina, djeca, finansije, društveni status. Napustiti brak znači srušiti cijeli identitet koji su godinama gradili. Zato se često uvjeravaju da mogu “imati malo sa strane”, a da pritom zadrže porodicu. To je nezrelo, ali vrlo često.
- Postoji i treći obrazac – izbjegavanje konflikta. Neki muškarci nisu naučili kako da otvoreno govore o nezadovoljstvu. Umjesto razgovora, suočavanja i rizika od emocionalnih reakcija, biraju tajnu. Tako nastaje dvostruki život: jedan uredan, porodični, i drugi skriveni, koji služi kao ventil. Mir na površini im je važniji od istine.
U svemu tome, žena često ostaje sama sa pitanjima i samookrivljavanjem. Mnoge počinju da preispituju sebe: izgled, ponašanje, hladnoću, umor, godine. Ove misli su razumljive, ali izuzetno opasne. Jer tada žena ulazi u ulogu one koja se mora “popraviti”, dok on izbjegava odgovornost. Umjesto da se obrazac prekine, on se često produžava.
Zdraviji put nije u traženju krivca u sebi, već u jasnom sagledavanju realnosti. Prevara je uvijek izbor onoga ko vara. Žena može preispitati komunikaciju i dinamiku odnosa, ali ne i preuzeti tuđu odgovornost. Ključno pitanje nije “zašto nisam bila dovoljna”, već “da li on uopšte želi raditi na sebi i odnosu”.
- U praksi se ponavljaju slični motivi: dosada, potreba za potvrdom, bijeg od problema, ponekad i osveta. Ali nijedan od njih ne opravdava izdaju. Razumijevanje psihologije varanja ne služi da bi se prevara tolerisala, već da bi žena prestala da nosi teret koji joj ne pripada.
Na kraju, istina koja oslobađa može biti bolna: muškarac koji vara i ostaje u braku često ne zna kako da se suoči sa sobom. A žena koja to shvati, prvi put dobija priliku da odluči – ne iz straha, nego iz snage.
