Ovaj običaj je preživio vijekove i opstaje u mnogim kulturama diljem svijeta. Naučnici koji se bave proučavanjem svakodnevne ekspresivne kulture smatraju da je razlog za dugovječnost ovog običaja kompleksan i duboko ukorijenjen u ljudskoj psihologiji. Uobičajeno objašnjenje, prema Bruesovom rječniku fraza i legendi iz 1870. godine, kaže da su određena stabla poput hrasta, jasena, lješnjaka, gloga i vrbe imala posebno sveto značenje i smatrana su zaštitničkim drvećem. Ljudi su dodirivali ta stabla kako bi se povezali s njihovim duhovima ili božanstvima.
Zanimljivo je da su neki kršćanski reformatori u Evropi pokušali transformirati ovo pagansko vjerovanje u kršćansku praksu, sugerirajući da se “drvo” odnosi na križ na kojem je Isus razapet. Iako za ovu teoriju nema čvrstih dokaza, ona pokazuje kako su se stara vjerovanja mogla prilagoditi novim religijskim kontekstima.
Oksfordski rječnik engleskog jezika bilježi frazu “dodirni drvo” tek početkom 19. vijeka, a njeno porijeklo povezuje s britanskom dječjom igrom Tigi tačvud (Tiggy Touchwood), gdje se igrač smatra “sigurnim” kada dodirne drvo. Ovo sugerira da je običaj možda bio dio neformalnih praksi koje su se prenosile usmenom predajom kroz generacije.
Kucanje u drvo pripada kategoriji “rituala konverzije”, sličnih bacanju soli preko ramena, koje ljudi izvode automatski kako bi poništili moguću nesreću. Antropolog Bronislav Malinovski, jedan od utemeljitelja etnografije, teoriju ovakvih radnji objašnjava kao odgovor na anksioznost i neizvjesnost. Prema njegovoj “teoriji anksioznosti i rituala”, ljudi se okreću magiji i ritualima kako bi stekli osjećaj kontrole nad situacijama koje izazivaju strah ili nesigurnost.
Dakle, kucanje u drvo, iako naizgled trivijalno, služi kao mali način na koji ljudi pokušavaju umanjiti svoje strahove u svakodnevnom životu. Možda ne može stvarno spriječiti lošu sreću, ali psihološki gledano, uspješno smanjuje osjećaj anksioznosti i pruža osjećaj sigurnosti.
