U današnjem članku vam pišemo na temu jedne životne borbe koja je mogla završiti tragično, ali se pretvorila u snažnu lekciju o zdravlju i svjesnosti. Ovo je priča ispričana jednostavnim riječima, iz ugla običnog čovjeka, ali s porukom koja može spasiti život.
Vukosava Dišlieski, penzionerka iz Beograda, danas ima 67 godina i iza sebe decenije rada s djecom kao učiteljica. Njen život bio je miran, ispunjen porodicom, unucima i zasluženim penzionerskim danima. Ipak, prije dvije godine suočila se s nečim što joj je iz temelja promijenilo pogled na zdravlje i život uopšte. Dva moždana udara u razmaku od samo petnaest dana natjerala su je da se zapita gdje je godinama griješila.
- Prvi moždani udar dogodio se potpuno iznenada. Bila je na vikendici u Beškoj, uživala u danu, kada je bez ikakvog upozorenja pala na travu. Nije bilo jake boli, nije bilo dramatičnih znakova koji se često spominju. Ono što je njena unuka prva primijetila bilo je da Vukosava govori nepovezano, kao da riječi nemaju smisla. Taj trenutak bio je presudan. Njen suprug je odmah reagovao i odvezao je u bolnicu.
U bolnici je provela dvanaest dana. Dijagnoza je bila jasna – moždani udar. Srećom, posljedice su bile minimalne, tek blaga ukočenost lijeve ruke. Vukosava je tada pomislila da je imala sreće i da je najgore prošlo. Međutim, sudbina joj nije dala mnogo vremena za opuštanje.
Samo petnaest dana kasnije, tijelo joj je poslalo nove signale. Ovog puta simptomi su se pojavili ranije. Osjetila je jaku glavobolju, popila tabletu i legla da odmori. Ujutro se činilo da je sve u redu, ali tokom doručka dogodilo se nešto što nikada neće zaboraviti. Lijeva ruka, u kojoj je držala tanjir, jednostavno je prestala da je sluša. Tanjir je pao, a ona je znala da se nešto ozbiljno dešava. Ponovo je hitno prevezena u bolnicu Sveti Sava.
Drugi moždani udar bio je ozbiljno upozorenje. Kada danas govori o uzrocima, Vukosava iskreno priznaje da je godinama zanemarivala visok krvni pritisak. Nije osjećala velike tegobe, navikla se na tablete i mislila da se to njoj ne može desiti. Tek sada shvata da je upravo to bio glavni okidač svega što je prošla.
Uprkos svemu, u bolnici je zadržala nevjerovatnu mentalnu snagu. Čitala je, rješavala ukrštene riječi i trudila se da ostane pozitivna. Ljekari su primijetili da nije pretrpjela teža neurološka oštećenja, što je bio znak da se njen organizam dobro bori. Pozitivan stav joj je pomogao jednako koliko i terapija.
Nakon izlaska iz bolnice, donijela je odluku koja joj je promijenila život. Po savjetu kardiologa, odlučila je da preuzme potpunu odgovornost za svoje zdravlje. Smršala je čak petnaest kilograma, uvela svakodnevne šetnje duge i do petnaest kilometara i u potpunosti promijenila ishranu. Iz njenog jelovnika nestala je pržena hrana, a hljeb je počela praviti sama, pazeći na svaki sastojak.
- Promjene nisu bile lake, ali su bile postepene i održive. Nije išla u krajnosti, već je gradila navike koje može zadržati do kraja života. Uz fizičku aktivnost, naučila je i kako da se nosi sa stresom. Kaže da joj je upravo dugogodišnji rad s djecom pomogao da nauči strpljenje i unutrašnji mir.
Danas više ne koristi lijekove za smirenje. Naučila je kada treba stati, kako da ne nosi tuđe brige na svojim leđima i kako da sluša signale koje joj tijelo šalje. Visok pritisak je pod kontrolom, a svakodnevno kretanje postalo je njen ritual, ne obaveza.
Vukosavina poruka svima je jasna i jednostavna. Ne ignorišite visoki krvni pritisak. Ne potcjenjujte glavobolje, slabost ili promjene u govoru. Tijelo uvijek šalje znakove, ali je na nama da li ćemo ih čuti na vrijeme.
- Njena priča nije samo svjedočanstvo o ozbiljnosti moždanog udara, već i dokaz da nikada nije kasno da se život promijeni. Uz disciplinu, kretanje, zdraviju ishranu i smanjenje stresa, moguće je ne samo oporaviti se, već i spriječiti nove zdravstvene probleme.
Na kraju, Vukosava danas živi mirnije, svjesnije i zahvalnije. Njeno iskustvo podsjeća da zdravlje nema cijenu i da je najveća pobjeda ona u kojoj naučimo brinuti o sebi na vrijeme.
