Na tamnom nebu, pod okriljem mjesečine, lete dva vampira, otac i njegov mladi sin. Let im je tih, nečujan, kao što priliči bićima tame. Kreću se iznad uspavanog grada, tražeći sledeće mjesto za svoju noćnu gozbu.
Otac, stariji vampir s vjekovima iskustva, okreće se sinu i kaže mu smirenim, ali autoritativnim tonom:— Sine, večeras ćemo da se zaustavimo kod jedne kuće. Popićemo malo krvi, dovoljno da zadovoljimo svoju glad. Sutra ćemo u drugu, prekosutra u treću, i tako redom, polako i pažljivo.
- Mladi vampir, još uvijek neiskusan, ali pun energije i znatiželje, sletio je pored oca i zbunjeno ga upitao:— Ali tata, zašto jednostavno ne uletimo u jednu kuću i ne popijemo svu krv odjednom? Tako bismo završili posao za više dana, možda čak i nedjelju!
Otac se na trenutak nasmijao, ali ne iz radosti. Bio je to osmijeh pomiješan s tugom i razumijevanjem. Pogledao je sina pravo u oči i rekao:— Sine moj… Ne smijemo biti okrutni. Mi jesmo vampiri, ali nismo političari.
Sin se trgnuo. Nije očekivao takav odgovor. Još manje je razumio dubinu značenja tih riječi. Otac je sletio na krov jedne stare kuće, a sin za njim. Zatim su sjeli, gledajući u daljinu, iznad svjetlucavih uličnih lampi i svijetla iz dnevnih soba koje polako gase.
— Vidiš — nastavio je otac, — pravi vampir ne pije krv iz pohlepe. On to radi iz nužde, da preživi. Ne uništava sve oko sebe. Ostavlja prostor da ljudi žive, da se obnove, da ni oni ni mi ne nestanemo.
- Sin je ćutao, osluškujući. Njegov mladalački duh želio je više, brže, jače. Ali riječi oca probijale su slojeve njegovog nestrpljenja.— Političari, s druge strane, ne znaju za mjeru. Kada uđu u neku “kuću”, oni ne ostave ni zidove iza sebe. Uzimaju sve, dok ne iscrpe i posljednju kap — ne krvi, nego nade, resursa, dostojanstva. I onda prelaze na sljedeću. To nije preživljavanje. To je pustošenje.
Mladi vampir je zurio u grad, razmišljajući o onome što je čuo. Počeo je shvatati — biti vampir nosi odgovornost, čak i ako si stvorenje mraka.— Zato mi idemo polako — nastavio je otac — uzmemo malo, tek toliko da ljudi nastave živjeti, a mi ostajemo neprimijećeni. Naša snaga nije u tome da sve uzmemo, nego u tome da znamo kada da stanemo.
Vjetar je prošao kroz njihove plašteve. Sin je prvi put osjetio ono što njegov otac godinama pokušava da mu prenese — čast, čak i u svijetu vampira.— Znači, nije samo stvar u preživljavanju — reče sin polako. — Radi se o ravnoteži?
Otac se osmjehnuo, ovoga puta toplo.— Tako je. Ravnoteža, sinče. Ako je narušiš, dolazi haos. A haos, iako se čini primamljiv onima koji žele moć, vodi samo u propast.
Nakon toga su tiho ušli u kuću, ostavili trag tek jedva primjetan, bez ijedne smrti, bez straha. Samo lagani umor kod domaćina koji će pomisliti da ih muči nesanica ili promjena vremena.
Vampiri su poletjeli dalje, nečujni i nevidljivi, ali sada sa sinom koji zna više. Bio je još mlad, ali naučio je važnu lekciju: da prava moć ne leži u destrukciji, nego u uzdržanosti.I dok su nestajali na horizontu, mladi vampir je u sebi promrmljao:
— Mi smo vampiri… ali nikad nećemo biti kao oni.
