U današnjem životu, humor i stvarnost često se isprepliću, a jedna anegdota o supružnicima savršeno prikazuje koliko daleko mogu ići nesporazum i laganje, ali i kako ženska dosjetljivost može izvući iz naizgled bezizlazne situacije.
- Priča počinje jednostavno – muž, vidno uznemiren, dolazi kod svoje žene s vijestima da je njegov tetak navodno preminuo. Sav potišten odlazi kod njega, pripremajući se za najgore, ali umjesto tuge, dočekuje ga živ i zdrav čovjek koji mu čak nudi kafu. U tom trenutku shvata da je bio žrtva lažne informacije. Povrijeđen i zbunjen, vraća se kući.
Međutim, ono što ga tamo čeka još je šokantnije. Njegova žena mu priča kako su se, čim je on otišao, dvojica pijanca pojavila na putu i pred nju postavili sramotan ultimatum: ili da zapjeva – ili da se skine. Zapanjen i zabrinut, muž pita šta je uradila, a ona hladnokrvno odgovara: “Pa jel’ tebi normalno da pjevam, kad sam upravo čula da je tetak umro?!”
- Ova smiješna, ali oštroumna poenta jasno ukazuje na to da laganje može dovesti do apsurdnih situacija, a da žene često pronađu način da preokrenu okolnosti u svoju korist, čak i kad su one neugodne.U nastavku članka, pažnja se preusmjerava na mnogo ozbiljniju temu – problem alkoholizma, koji dotiče mnoge živote, ali se često krije iza zidova kuća i lažnih osmijeha.
Ljudi skloni alkoholu nisu uvijek vidljivi zavisnici koje prepoznajemo na ulici. To mogu biti obični ljudi – komšije, članovi porodice, kolege – koji u tišini vode unutrašnju borbu. Za neke, alkohol je sredstvo zaborava, za druge privremeni lijek protiv tuge, a za mnoge – način da osjete nešto, bilo šta, u svijetu u kojem se osjećaju izgubljeno.
Korijeni sklonosti ka alkoholu često sežu duboko u prošlost – u djetinjstvo puno zanemarivanja, u porodice u kojima nije bilo nježnosti ili sigurnosti. Dijete koje odrasta bez zdravih emocionalnih veza, nauči da traži olakšanje u supstancama koje brzo umanjuju bol – a alkohol je među najdostupnijima.
- Ponekad su razlozi genetski – predispozicija se prenosi, a potreba da se pobjegne od stvarnosti raste s godinama. Alkohol tada postaje štaka za ranjenu dušu, nevidljivi saveznik koji privremeno briše stvarnost, ali dugoročno donosi još veći haos.Društvo nažalost često ne pomaže. Naprotiv – normalizuje alkohol. Pije se iz radosti, tuge, navike. Mladi uče da je alkohol dio “muškosti”, žene ga koriste kao sredstvo umirenja, a stariji kao bijeg od samoće. Umjesto podrške i terapije, ljudi biraju čašicu – jer je dostupnija, jer ne postavlja pitanja, jer ne traži priznanje slabosti.
U porodicama gdje postoji zavisnost, svi članovi pate. Alkohol postaje nevidljivi član domaćinstva – prisutan u svakoj tišini, u svakom napetom trenutku. Djeca odrastaju u atmosferi straha i nesigurnosti. Partneri gube sebe pokušavajući pomoći ili sakriti istinu. Takva dinamika uništava ljubav, povjerenje i nadu.
- Fizički efekti konzumacije alkohola nisu odmah vidljivi, ali razaranje organizma je neminovno. Jetra, srce, mozak – svi sistemi polako popuštaju. Čak i oni koji “piju umjereno”, vremenom osjećaju posljedice: nesanica, hronični umor, nervoza, promjene u ponašanju. Alkohol ne ubija odjednom – već tiho, iznutra.
Najpotresniji dio ove teme je unutrašnja borba osobe koja pije. To nije samo pitanje volje. To je tihi krik, često neizrečen, ali prisutan svakog dana. Ljudi se bude s osjećajem krivice, daju sebi i drugima obećanja, pokušavaju prestati – ali ne znaju kako. Jer ono što ih je navelo na alkohol nije samo loša navika – to su rane koje nikad nisu zacijeljene.
Ipak, postoji nada. Mnogi su pronašli put nazad. Kroz psihološku pomoć, podršku porodice, snagu zajednice, ali prije svega kroz priznanje da postoji problem. To je prvi, najvažniji korak. A iza njega dolaze drugi – mali, ali mogući.Društvo mora prestati da sudi i da ćuti. Umjesto osuđivanja, treba pružiti razumijevanje. Jer alkoholizam nije slabost – to je borba. I nijedna borba nije izgubljena sve dok postoji volja da se krene putem ozdravljenja.
