U današnjem članku vam pišemo na temu odnosa između čovjeka i njegovog porijekla. U nekoliko jednostavnih rečenica, riječ je o tome kako ponekad ljudi, u trci za uspjehom, zaborave korijene koji su ih oblikovali. A upravo ti korijeni znaju biti najčistiji dio njihove priče.
Milan je u očima svijeta bio uspješan, čovjek koji je u potpunosti izgradio sebe. Dolazio je iz jednog malog sela, gdje je kao dječak jurio blatnjavim putevima, ali je taj dio života brižljivo potiskivao. U Beogradu se predstavljao kao neko ko je oduvijek pripadao poslovnom svijetu – odijela mu krojena po mjeri, osmijeh uvježban, a prošlost skrivena kao da je teret. U tom novom identitetu nije bilo mjesta za baku Stanu, ženu koja ga je odgajila kada je ostao bez roditelja.
- Stana je bila žena koja je živjela u skladu sa zemljom, onako kako su živjele generacije prije nje. Ruke su joj bile ispucale od rada, lice obojeno godinama sunca i vjetra, a odjeća uvijek natopljena mirisom dvorišta, trave i voća koje je obrađivala. Nije znala mnogo o bontonu, ni o pravilnom držanju čaše, ali je znala ono što je najvažnije – kako od djeteta napraviti čovjeka. Prodavala je sir i jaja, sabirala novac godinama, samo da bi Milanu omogućila školovanje i život bolji od njenog. Sve što je radila, radila je s mišlju da njen unuk jednog dana bude gospodin.
Kada je Milan najavio vjenčanje sa Ivom, kćerkom cijenjenog diplomate, Stana je bila iskreno presretna. Izvadila je iz sanduka materijal koji je čuvala decenijama da bi sašila haljinu za taj veliki dan. No samo sedmicu prije svadbe, Milan se pojavio pred njenom starom kapijom u luksuznom automobilu, donoseći ne radost, nego hladnoću.
Njegov dolazak donio je riječi koje Stana nije zaslužila. Umjesto da uđe u kuću, ostao je u dvorištu, stegnut i netrpeljiv, kao da je došao obaviti neugodan zadatak. Zamolio je baku da ne dođe na svadbu. Govorio je o ministrima, ambasadorima i ljudima pred kojima ona, navodno, ne bi znala kako da se ponaša. Njegove riječi bile su oštre: smatrao je da će se ona izgubiti u “njihovom svijetu”. Čak je rekao da ga je stid njenih ruku, njenih navika, njenog porijekla. Te ruke koje su ga prehranjivale i odgajile, on je sada vidio kao prepreku njegovom statusu.
- Stana, slomljena, nije se prepirala. Pred njim nije pustila suzu. Milan je, misleći da čini “pravu stvar”, ostavio kovertu s novcem i predložio joj da ode u banju kako bi izbjegla pitanja seljana. Ona je samo stajala, nijema, gledajući kako njen unuk odlazi, kao stranac koji se nikada nije hranio njenim kruhom.
Dan svadbe bio je raskoš kakvu Milan priželjkivao. Ogromna sala, kristal, glamur, politička elita, poslovni partneri – sve onako kako je zamišljao savršenu sliku svog novog života. I činilo se da će ta slika ostati netaknuta, sve dok se na ulazu nije pojavio neočekivan lik.
Stana je ušla dostojanstveno, obučenа u svečanu narodnu nošnju staru pola vijeka. Nije se trudila uklopiti u okruženje; ponosno je nosila ono što je predstavljalo njen identitet. U rukama je držala staru drvenu kutiju, a pogled joj je bio čvrst. Njena prisutnost zaustavila je cijelu dvoranu. Milan je problijedio, sigurni da će se dogoditi nešto što će ga osramotiti.
Ali Stana nije došla da pravi scenu. Prišla je stolu gdje su sjedili mladenci i zastala tačno pred njima. Tišina je bila tolika da se moglo čuti kako neko spušta pribor. Iva je gledala zbunjeno, ali ne s gađenjem. Svi su čekali da čuju šta će starica reći.
- Stana je govorila mirnim glasom. Rekla je da nije došla ni da jede, ni da slavi, nego samo da vrati dug. Milan nije razumio o čemu govori, ali ona je već spuštala kutiju na bijeli stolnjak. Kada ju je otvorila, unutra nije bilo zlata, već sveski, priznanica sa pijace i jedan par malih opanaka. Sve ono što je sačinjavalo Milanovo djetinjstvo i njegov put ka “gospodinu” kakvim je želio da se predstavi.
Objasnila je da svaka zgužvana priznanica predstavlja jutra kada je na hladnoći prodavala sir i jaja, ne jedući meso kako bi on mogao imati knjige. Podigla je svoje hrapave ruke i rekla da ga je upravo tim rukama stvorila. A ako je sada sramota, neka zna da je ta sramota njena – jer ga je ona izvela na put.
Zatim je izvadila kovertu koju je on ostavio. Rekla je da joj njegova milostinja ne treba, jer sve što ima stekla je poštenjem. “Ako će ti ikada trebati novac,” rekla je, “to će biti za obraz, ako se taj može kupiti.”
- Okrenula se Ivi i poželjela joj sreću, uz opomenu da se čuva čovjeka koji se stidi žene koja ga je othranila. Iva je od suza jedva uspjela odgovoriti. U tom trenutku, bilo je jasno da je mlada shvatila ono što Milan nije – ko je prava dama u toj prostoriji.
Kada je Stana otišla, Milan je ostao ukopan. Svi pogledi bili su uprti u njega, ali ne sa divljenjem kao ranije. U njihovim očima nije bilo prezira prema Stani, već prema njemu. Iva je skinula prsten i ostavila ga na stolu, rekavši tiho da je Stana jedina osoba koja je tog dana pokazala istinsko dostojanstvo. Potom je potrčala za staricom.
Milan je ostao sam među svijećama i kristalom koji su mu odjednom izgledali isprazno. U potrazi za prestižem, izgubio je dvije žene koje su ga najviše voljele – baku koja mu je dala život i mladu ženu koja je mogla biti njegova budućnost.
