Kad je Tereza prvi put stala na zapuštenu parcelu u dalmatinskom zaleđu, činilo se kao da je zakoračila na mjesto koje je i priroda napustila.
- Suha zemlja pucala je pod nogama, sunce je nemilosrdno pržilo, a tišina tog kraja nosila je težinu odustajanja svih koji su prije nje tu pokušali započeti nešto novo. Bilo je to početkom 20. stoljeća, u vremenu kada je voda značila život, a zemlja bez izvora bila je gotovo bezvrijedna. Ljudi su mjerili sudbinu dubinom bunara, a ne količinom novca, i svatko je znao da se na takvom mjestu preživljava samo uz veliku žrtvu.
Tereza je tada imala trideset i dvije godine, ali njezino lice nosilo je tragove prerane tuge. Nedavno je ostala bez muža, kojega je odnijela iznenadna groznica, i preko noći se našla sama s dvije male kćeri. Nekoliko ušteđenih kruna bilo je sve što je imala, a povratak roditeljima značio bi povratak u život obilježen sažaljenjem i istim krugom siromaštva. Ostati sama i kupiti zemlju koju nitko ne želi bila je odluka koju su mnogi smatrali ludom, ali za Terezu je to bila jedina šansa da svojoj djeci osigura drukčiju budućnost.
- Kako navode domaći povijesni zapisi i svjedočanstva sačuvana u lokalnim kronikama dalmatinskog zaleđa, u to vrijeme mnoge su žene bile prisiljene donositi odluke koje su prelazile granice tadašnjih očekivanja. Tereza je bila jedna od njih. Nije kupovala obećanje lagodnog života, nego priliku da se bori.
Kuća na parceli više je nalikovala ruševini nego domu. Daske su bile labave, krov probušen, a vrata su škrgutala na vjetru. Ipak, u očima njezinih kćeri bilo je i straha i znatiželje. Kad je starija Ana tiho pitala hoće li ovdje živjeti, Tereza je odgovorila odlučno, iako joj se u grudima skupljala sumnja. Od te noći nadalje, sav teret odgovornosti nosila je sama.
- Prvi dani bili su ispunjeni iscrpljujućim radom. Krpala je kuću, čistila zapušteno dvorište i nosila vodu s udaljenog zajedničkog bunara. Put do njega trajao je gotovo pola sata u jednom smjeru, a sunce nije praštalo. Ipak, nije se žalila. Radila je tiho, kao da je svaki udarac motikom molitva. Susjedi su je promatrali s distance, više iz znatiželje nego iz želje da pomognu. Njihovi pogledi govorili su ono što nisu uvijek izgovarali – da žena sama, s dvoje djece, na toj zemlji nema šanse.
Ubrzo su počela i šaputanja. Govorili su da se uzalud muči, da su prijašnji vlasnici već odustali i otišli. Tereza je sve to čula, ali je u tišini nalazila snagu. Svaki put kad bi vidjela svoje kćeri kako se igraju u prašini, podsjećala se zašto ne smije stati.
- Posljednje novce uložila je u sjeme. Posijala je kukuruz, grah i tikvu, vjerujući da će barem nešto uspjeti. No zemlja je ostajala tvrda i nezahvalna. Mladi izdanci brzo su se sušili, kao da ih tlo odbacuje. Umor se gomilao, a sumnja se uvlačila u misli. Jedne noći, slomljena i iscrpljena, izgovorila je tihu molitvu, ne tražeći čudo, nego znak da nije pogriješila.
- Prema pisanjima domaćih etnografskih studija i zapisa o seoskom životu u Dalmaciji, mnoge su obitelji u takvim trenucima donosile odluke koje su mogle značiti spas ili potpuni slom. Tereza je odlučila kopati dublje – doslovno i simbolično. Ako površina zemlje ne daje ništa, možda ispod nje postoji ono što svi prije nje nisu tražili dovoljno uporno.
Odabrala je jedan kut parcele i počela kopati. Danima je neumorno udarala motikom, dok su se susjedi podsmjehivali i govorili da kopa vlastiti grob. Ona nije odgovarala. Svaki zamah bio je prkos, svaka kap znoja poruka da neće odustati.
- Jednog jutra, kad je rupa već bila duboka, osjetila je promjenu. Zvuk zemlje pod motikom više nije bio suh i tup. Tlo je postalo mekše, tamnije. Zastala je, udarila još jednom – i tada je osjetila vlagu. U sljedećem trenutku, iz zemlje se pojavila voda. Ne mlaz, ne bujica, nego jasan, postojan znak da ispod tog neplodnog tla postoji izvor.
Tereza je sjela na rub rupe i zaplakala, ali to nisu bile suze očaja. Bile su to suze olakšanja, zahvalnosti i pobjede. Ubrzo se vijest proširila selom. Oni koji su se prije rugali sada su dolazili gledati, nijemi pred prizorom vode na zemlji koju su smatrali prokletom.
- Izvor je promijenio sve. S vodom je došao život. Usjevi su napokon počeli rasti, kuća se postupno obnavljala, a Tereza i njezine kćeri više nisu morale svakodnevno hodati kilometrima po vodu. Zemlja koja je nekoć bila odbačena postala je plodna, a priča o udovici koja nije odustala prenosila se s koljena na koljeno.
Kako ističu domaći mediji i zapisi lokalnih kroničara, Terezina sudbina postala je simbol upornosti i tihe snage žena tog vremena. Nije se obogatila preko noći, ali je svojoj djeci osigurala sigurnost i dostojanstvo. U kraju gdje su mnogi vjerovali da sudbina određuje sve, ona je dokazala da se sudbina ponekad krije ispod površine – i da je potrebno imati hrabrosti kopati dublje, čak i kad se čini da svi drugi odustaju
