U današnjem članku vam pišemo na temu braka u koji se ulazi s velikom nadom, a iz kojeg se izlazi s još većim razočaranjem. Ovo je priča ispričana jednostavno, kao iz ugla ličnog blogera koji vjeruje da se prava istina o odnosu često pokaže tek onda kada vrata zajedničkog doma ostanu zatvorena.
- Alena je u brak ušla uvjerena da je pronašla „onog pravog“. Zaljubila se, povjerovala obećanjima i izgovorila sudbonosno „da“ misleći da je pred njom život pun razumijevanja, podrške i ljubavi. Umjesto toga, dočekala ju je stvarnost koja ju je, za manje od godinu dana, natjerala da spakuje kofere i pobjegne glavom bez obzira.
Radila je kao turistički vodič u Turskoj, bila samostalna, društvena i naviknuta na slobodu. Upravo tamo je upoznala muškarca koji je znao da šarmira, da govori lijepe riječi i ostavlja utisak sigurnosti. Vjenčali su se 2023. godine i ostali da žive u Alanji, poznatom ljetovalištu koje je Aleni u početku djelovalo kao savršeno mjesto za novi početak.
Međutim, prvi šok došao je odmah nakon vjenčanja. Muž joj je zabranio da radi. Objasnio je to „tradicijom“ i uvjerenjem da muškarac treba da zarađuje, dok je žena zadužena za kuću. Od tog trenutka njen svijet se drastično suzio. Dani su joj postali isti – kuhanje, čišćenje, čekanje da se on vrati s posla.
- Od nje se očekivalo da bude poput njegove majke. Večera je morala imati više jela, sve je moralo biti svježe pripremljeno, bez izuzetka. Jedan naizgled bezazlen potez, poput posluživanja supe skuhane dan ranije, izazvao je ozbiljnu svađu. Tada je shvatila da brak koji je zamišljala nema veze s onim što živi.
Njen suprug nikada prije nije živio sam. U tridesetim godinama, nije znao oprati suđe, uključiti veš-mašinu ili pripremiti jednostavan obrok. Istovremeno, bio je opsjednut čistoćom. Alena je svakodnevno morala prati podove, brisati prašinu i ogledala. Svaka sitnica bila je povod za raspravu, a ponekad i za ponižavanje.
Ali fizički umor bio je lakši od psihičkog. Najveći teret bila je potpuna kontrola. Da bi otišla u prodavnicu, na pijacu ili kod frizera, morala je tražiti dozvolu. Izlasci s prijateljima bili su zabranjeni. Večeri su prolazile u tišini – on bi sjedio ispred televizora, a ona bi gledala kako joj život prolazi između četiri zida.
Ni njen izgled više nije bio njen izbor. Haljine iznad koljena, koje mu prije braka nisu smetale, sada su bile zabranjene. Šlicevi na suknjama završavali su u kanti za smeće. Karmin je postao problem, pa čak i odjeća koju je nosila po kući. Jedan izlazak na terasu u njegovoj majici izazvao je burnu reakciju, uz optužbe da je „komšije gledaju“.
- Ni u kuhinji nije bilo mira. Iako je znala kuhati, pripremala je uglavnom ruska jela. On je odbijao sve što nije tradicionalna turska kuhinja. Jedan obrok od ječmene kaše nazvao je „hranom za životinje“, što je za Alenu bio trenutak u kojem je shvatila da je poštovanje u tom odnosu potpuno nestalo.
Vremenom je postalo jasno da ljubav nije dovoljna kada nema slobode, ravnopravnosti i razumijevanja. Alena je shvatila da ne postoji kompromis koji bi je vratio sebi. Spakovala je stvari, napustila muža i vratila se majci u Rusiju. Danas otvoreno govori da se nikada više ne bi udala za stranca, ne zbog nacionalnosti, već zbog iskustva u kojem je izgubila sebe.
Ovakve priče sve češće dolaze u javnost. Prema pisanju Blic, žene koje ulaze u brakove s velikim kulturološkim razlikama često tek nakon vjenčanja shvate kolika se očekivanja podrazumijevaju. Večernji list ističe da se problemi najčešće javljaju kada se tradicionalni obrasci nameću partneru koji na njih nije pristao. Slično piše i Klix, naglašavajući da zabrane, kontrola i izolacija nikada nisu znak brige, već upozorenje.
- Alenina priča nije priča protiv ljubavi, niti protiv brakova s ljudima iz drugih kultura. Ovo je priča o tome koliko je važno ne zanemariti sebe zarad tuđih očekivanja. Ljubav ne smije značiti gubitak slobode, a brak ne bi smio biti kavez. Ponekad je najveća hrabrost – otići na vrijeme i priznati sebi da „da“ izgovoreno iz ljubavi može postati greška ako nema poštovanja
