U narodu poznat kao Velika Gospojina, praznik Uspenja Presvete Bogorodice zauzima posebno mjesto u tradiciji i vjerovanju pravoslavnog svijeta. Svake godine 28. avgusta, pravoslavna crkva i vjernici obilježavaju ovaj veliki dan, posvećen uspomeni na smrt Bogorodice i njenom uznesenju na nebo, kada je, prema predanju, “predala svoj duh u ruke Spasitelja”.
- Upravo taj trenutak, koji simbolizuje kraj zemaljskog i početak nebeskog života, stoljećima je izvor inspiracije, nade i vjere za generacije vjernika.Srpski narod od davnina gaji duboko poštovanje prema Presvetoj Bogorodici. O tome svjedoči i zapis despota Stefana Lazarevića iz 15. vijeka, koji je, obnavljajući Beograd, rekao da ga posvećuje upravo Bogorodici. „Sazdah njega i posvetih ga Presvetoj Bogorodici“, zapisao je tadašnji vladar, jasno ukazujući koliko je ovaj kult bio značajan i u državničkom i u narodnom životu. Nije slučajno što se širom Srbije i danas mogu pronaći brojne crkve i manastiri koji nose njeno ime – kao trajni znak zahvalnosti i vjere.
Velika Gospojina nije samo crkveni praznik, već i dan koji povezuje ljude u zajedničkom slavlju. Tradicionalno se obilježava saborima i vašarima, od kojih je jedan od najpoznatijih onaj kod ženskog manastira u Rakovici, nadomak Beograda. Tu se okupljaju ne samo vjernici, već i ljudi željni zajedništva, muzike, hrane i druženja, u duhu običaja koji se prenose generacijama. Na ovaj dan žene posebno ne bi trebalo da rade teške poslove niti započinju nove, već se vrijeme posvećuje molitvi i poštovanju Bogorodice.
- Kako piše Politika, mnogi narodni običaji vezani za Gospojinu zadržali su se do danas. Smatra se da je Bogorodica zaštitnica svih bića, a naročito žena i majki, pa joj se vjernici obraćaju u trenucima slabosti, bolesti ili životnih iskušenja. Jedan od običaja je i završetak svih ljetnjih poslova prije Gospojine, dok se jesenji radovi započinju tek nakon Male Gospojine, koja se obilježava 21. septembra. Time se stvara prirodan ritam između rada i odmora, povezan s vjerovanjem da se životna snaga ne iscrpljuje bez blagoslova.
Posebno mjesto u tradiciji zauzima ljekovito bilje. Trave ubrane na Veliku Gospojinu smatrale su se naročito iscjeljujućim – kantarion, borovnice i razne druge trave unosile su se u dom uz vjeru da donose zdravlje i blagostanje. U nekim krajevima se vjerovalo i da boja sastrugana sa ikone, pomiješana s vodom, pomaže u liječenju ženskih bolesti. Ikona Presvete Bogorodice, prema običajima, trebalo bi da se nađe u svakom domu, kao nevidljivi štit koji čuva porodicu.
Kako prenosi RTS, trpeza na ovaj praznik ima poseban značaj. Svaka žena trebalo bi da na sto iznese posnu hranu i hljeb, koji simbolizuje mir, zajedništvo i blagostanje u domu. Pored hljeba, nezaobilazno je svježe voće i bilje ubrano baš toga dana, što ujedinjuje prirodni i duhovni aspekt praznika. Tako nastaje sinteza tradicije i vjere – hljeb kao osnovna hrana i simbol zajedništva, te voće i trave kao dar prirode i podsjetnik na zahvalnost.
- Recepti za posnu trpezu prenose se s koljena na koljeno. Jedan od onih koji se često sprema jeste pastrmka sa maslinovim uljem, limunom i bosiljkom. Iako jednostavan, ovaj obrok spaja elemente prirodne hrane i posta. Riba se očisti, prelije marinadom od ulja, limunovog soka i začina, ostavi da upije, a zatim peče u rerni dok ne dobije zlatnu boju. Poslužena uz krompir ili salatu, postaje jelo koje povezuje duh praznika i običaj porodičnog okupljanja. Hrana je, baš kao i molitva, dio rituala koji unosi mir i radost u kuću.
Domaći izvori podsjećaju i na to da Velika Gospojina nije samo religijski, već i kulturni događaj. Blic navodi da se u mnogim mjestima širom Srbije i regiona organizuju vašari i sabori, koji postaju prilika da se sretnu prijatelji i porodice, da se sklope novi poslovi, ali i da se sačuva duh zajedništva. Tako se kroz vjekove ovaj praznik održao ne samo kao dan molitve, nego i kao dan okupljanja, pjesme i veselja, što ga čini jednim od najsnažnijih stubova narodne tradicije.
- Velika Gospojina, kroz sve svoje običaje, simboliku i vjerovanja, ostaje praznik koji spaja prošlost i sadašnjost. Ona podsjeća na snagu vjere, važnost porodice i ljepotu zajedničkog života. Ovaj dan je prilika da se čovjek prisjeti svojih korijena, da zastane u užurbanosti svakodnevnice i pronađe mir u molitvi i zajedništvu. Njena poruka jednako je snažna danas kao i prije vjekova: da se život, sa svim svojim izazovima, može nadvladati ljubavlju, vjerom i zahvalnošću.
