Zahvalnost je nekada bila jedna od onih vrijednosti koje se same podrazumijevaju. U nastavku više…
Djeca su učila da se raduju malim stvarima, da cijene trud i da poštuju one koji im pomažu da rastu. Danas, u svijetu u kojem je sve dostupno na dodir ekrana, ta jednostavna vrlina polako se gubi.
Roditelji sve češće primjećuju da njihova djeca ne pokazuju zahvalnost — ne zato što su loša, već zato što ih svijet uči da je sve “njihovo pravo”.
Nezahvalnost nije urođena osobina. Ona je, najčešće, posljedica određenih roditeljskih navika koje, iako potaknute ljubavlju, imaju suprotan efekat. Djeca koja ne znaju cijeniti trud i pažnju često odrastaju u odrasle koji misle da im svijet nešto duguje. No, dobra vijest je da se taj obrazac može promijeniti — strpljenjem, dosljednošću i svjesnim primjerom.
- Prva zamka u koju mnogi roditelji upadnu jeste pretjerana zaštita. Ljubav ih vodi da djeci uklone svaku prepreku, da ih čuvaju od tuge, razočaranja ili greške. Ali upravo u tim trenucima djeca najviše uče – o snalažljivosti, strpljenju i zahvalnosti. Kada roditelj preuzima sve na sebe, dijete gubi priliku da osjeti posljedice svojih izbora. U početku se to čini kao dobročinstvo, no kasnije dovodi do toga da dijete postaje pasivno, nesamostalno i nespremno na realnost.
Psiholozi ističu da je ključno naučiti dijete da preuzme male odgovornosti. Avaz.ba navodi da djeca koja imaju zadatke primjereno uzrastu — poput slaganja igračaka, postavljanja stola ili pomoći pri kuhanju — razvijaju osjećaj doprinosa i poštovanja prema radu drugih. Odgovornost rađa zahvalnost, jer dijete shvata da se trud ne podrazumijeva.
Druga velika greška, možda još češća, jeste nedostatak granica. Mnogi roditelji u želji da budu “bolji” i “moderniji”, zaborave da su granice zapravo oblik ljubavi. Dijete kojem se nikada ne kaže “ne”, uči da sve može i da sve mora biti odmah. Kada kasnije naiđe na prepreku u školi, prijateljstvu ili životu, ne zna kako se nositi s odbijanjem. Granice nisu zid, nego okvir sigurnosti — one uče dijete da svijet ima pravila i da se trud cijeni.
- Kako piše Blic.rs, dosljednost je ključ. Roditelj koji mijenja odluke iz sata u sat šalje poruku da ništa nije stabilno. Ako se jedno “ne” može preokrenuti plačem, dijete ne uči empatiju, već manipulaciju. Zato je važno da roditelji budu smireni, ali čvrsti, i da objasne razloge svojih odluka. Djeca se osjećaju sigurnije kad znaju šta se od njih očekuje.
Treća osobina koja stvara nezahvalnost kod djece često je skrivena iza savremene dinamike života — nedostatak emocionalne prisutnosti. Roditelji su fizički tu, ali mentalno i emocionalno daleko. Umorni, okupirani poslom, obavezama i tehnologijom, često ne primjećuju da djeca ne traže poklone, već pogled i riječ. Mnogo djece danas ima sve igračke svijeta, ali nema trenutke pažnje. Kada nema emocionalne povezanosti, dijete počinje tražiti zadovoljstvo u stvarima, a ne u odnosima.
Psiholozi koje citira Klix.ba ističu da se emocionalna bliskost gradi svakodnevnim sitnicama: razgovorima o osjećajima, zajedničkim obrocima, šetnjama i iskrenim pitanjem “Kako si danas?”. Zahvalno dijete ne nastaje od poklona, već od osjećaja da ga neko vidi i razumije. Kada se dijete osjeća viđeno, ono prirodno postaje empatično i obazrivo prema drugima.
- Zanimljivo je da većina roditelja ne primijeti koliko djeca uče iz njihovog ponašanja. Ako roditelj ne zahvaljuje, stalno se žali ili smatra da mu nešto “pripada”, dijete to kopira. Djeca su poput ogledala — ne slušaju uvijek šta im se govori, ali oponašaju sve što vide. Zato stručnjaci savjetuju da roditelji svjesno praktikuju zahvalnost u svakodnevnim situacijama. Zahvaliti se partneru, djetetu, pa i neznancu, pokazuje da poštovanje počinje od malih stvari.
Zahvalnost nije lekcija, nego navika. Može se njegovati kroz male porodične rituale — večernje razgovore o tome šta je bilo lijepo tog dana, zajedničko kuhanje ili čak “kutiju zahvalnosti”, u koju svako ubacuje papirić s nečim na čemu je zahvalan. Takvi trenuci ne stvaraju samo disciplinu, već i toplinu, osjećaj pripadnosti i poštovanja.
I dok mnogi roditelji misle da će dijete biti sretnije ako mu ništa ne fali, istina je suprotna. Dijete koje sve dobije bez truda, teško razvija osjećaj za vrijednost. Sreća ne dolazi iz količine poklona, nego iz osjećaja da smo nešto zaslužili, da smo voljeni i da imamo za šta biti zahvalni.
Roditelj koji želi da dijete poštuje i cijeni mora mu to pokazati vlastitim primjerom. Da pokaže da nije sramota reći “izvini” kad pogriješi, da kaže “hvala” i za najmanju pažnju, da ne kritikuje nego pohvali trud. Takav roditelj uči dijete da poštovanje nije obaveza, nego prirodan odgovor na ljubav.
- Na kraju, nezahvalno dijete nije problem koji treba “popraviti”, već dijete koje još uči da prepoznaje emocije i napor drugih. To je proces. Roditelj ne treba savršenstvo, nego prisutnost. Treba vrijeme, strpljenje i dosljednost da se djetetu pomogne da vidi koliko je bogat onaj ko zna zahvaliti.
Jer zahvalnost nije tek lijepa riječ – ona je temelj ljudskosti. A dijete koje nauči da cijeni, nauči i da voli. I tada, umjesto da traži više, počinje cijeniti ono što već ima – i to je, u konačnici, najveći uspjeh svakog roditelja.
