Kako se obilježava počast prve godine nakon domaćinove smrti? Na te i mnoge druge upite odgovore daje teolog Darko Nikolić. Običaji 26. oktobar 2024. – 15:00 Izvor: Milica Krajnović Bogoslov je pojasnio održava li se svetkovina prve godine nakon domaćinove smrti i nazivaju li se prisutni gosti; mnogi Srbi imaju krive predodžbe o tome.
- Obitelji svetkuju blagdan prema crkvenim smjernicama, nastojeći se pridržavati svih tradicija i prikladno proslaviti. Međutim, može doći do zabune u pogledu ispravnog ponašanja u određenim okolnostima. Jedan takav primjer uključuje treba li obitelj poštovati slavlje ako je došlo do smrti, posebno ako je domaćin preminuo. Darko Nikolić, koji je diplomirao teologiju i psihologiju, razjasnio je kako crkva nalaže štovanje hostijeve smrti, kao i druga povezana pitanja. Kolač, žito, Slava.
Ovo pitanje predstavlja uporan izazov i potiče rasprave i nesigurnosti. U našoj zajednici postoje različite perspektive glede proslave prve godišnjice nakon smrti domaćina; međutim, stav Crkve je nedvosmislen. Svetkovina Bogojavljenja slavi se neprekidno i bez stanke, bez obzira je li domaćin ili netko od ukućana umro. Časti se iu radosnim iu teškim trenucima, u razdobljima obilja i tuge, čak i kad obitelj tuguje. Stoga ukućani trebaju ustrajati u obilježavanju, jer običaji oko krsne slave ostaju nepromijenjeni.
- Jedina je razlika odsutnost naših najmilijih, ali u takvim slučajevima ne trebamo gubiti nadu, već se trebamo moliti za spasenje njihovih duša i iščekivati ponovni susret s njima u Kraljevstvu nebeskom. Prvu godinu može biti posebno teško za obilježavanje budući da nam nedostaju naši najbliži članovi obitelji, pa kako ćemo proslaviti ovu prekretnicu?
Na sam dan slavlja nužno je da nasljednik, a po mogućnosti i ostali članovi obitelji, najprije prisustvuju liturgijskom sabranju, što znači da sudjeluju u bogoslužju. Ovo je trenutak da se pomolimo za zdravlje i blagostanje obitelji, kao i da odamo počast uspomeni na pokojne domaćine spominjući ih i tražeći spas njihovim dušama.
- Nakon toga sjećanje na našeg zaštitnika nastavlja se kod kuće uz svečani kolač, žito, vino i svijeću koju je svećenik prethodno molitvama blagoslovio, odajući priznanje slavljenicima, ali i našim precima koji su također slavili i prenosili slavlje. krsna nam slava. To je posebno istaknuto u molitvi koja posvećuje slavensko žito.
U ovoj molitvi svećenik moli Gospodina da blagoslovi razne plodove (uključujući žitarice i druge prisutne predmete) i da nagradi one koji u njima sudjeluju, dok svijećnjaci prinose te darove na slavu Božju, u čast sveca koji se spominje tog dan, a u spomen upokojenih u vjernoj pobožnosti (osvrćući se na naše pretke i rodbinu) koji su nam ovu slavu podarili. Mnogo je onih koji sumnjaju u potrebu miješenja slavonskog kolača i pripreme žita, no naša sugovornica uvjerava nas da se po tom pitanju ništa nije promijenilo.
- Prema našoj tradiciji, osnovni simboli i znamenja slave koje je izabrao Sveti Sava odražavaju one koje je izabrao Gospod Isus Hristos na Tajnoj večeri, a to su hleb i vino. Osim toga, Sveti Sava je u slavenske simbole unio kuhano žito, koje predstavlja slavensko žito pripremljeno u spomen na naše rođake i pretke. Ovo zrno označava novi život, jer sadrži sjeme budućeg rasta, što dovodi do nicanja novih plodova iz posijanog zrna.
Dakle, može se zaključiti da i nakon smrti domaćina ukućani nastavljaju častiti zaštitnika kruhom, žitom, vinom i svijećama, održavajući tu tradiciju bez ikakvih promjena. Blagdan domaćini obilježavaju u skladu s tradicijom, a dobro se razumije da su gosti ono što istinski uljepšava svečani stol. Je li prihvatljivo pozvati goste da počaste sjaj te inauguracijske godine? Članovi obitelji trebali bi postići konsenzus hoće li svoje slavlje obilježiti u krugu obitelji, iako je prihvatljivo i uključivanje stalnih gostiju.
- Jasno je da takva svetkovina služi kao prilika da se najmiliji ujedine, stvarajući prostor namijenjen okupljanju i zajedništvu, gdje mogu uz molitvu počastiti sveca koji se taj dan slavi. Bitno je izbjegavati prekomjerno pijenje i neprikladne rasprave, jer ne odgovaraju svetom okruženju, osobito kada je obitelj u žalosti. Ova prigoda omogućuje gostima da se pridruže domaćinima u prisjećanju, spominjanju i dijeljenju sjećanja na nedavno preminule. Kod nas je tradicionalno nositi crno ili tamno ruho nakon smrti člana obitelji.
No, s obzirom da je događaj radosna prigoda, trebamo li se ipak osjećati obveznima obući se u crno za ovu svečanu proslavu? Crnina ne služi samo kao sredstvo izražavanja tuge za pojedinca koji je nosi, već također djeluje kao signal drugima da trebaju voditi računa o osjećajima onih koji tuguju. Oni koji odluče prikazati svoju bol i tugu na ovaj način ne bi se trebali osjećati prisiljenima skinuti svoju crnu odjeću za prigode slavlja ili u prisutnosti gostiju. Ključno je da poštujemo svoje emocije na način na koji ih odlučimo izraziti.
Iako neki mogu sugerirati koliko dugo trebamo nositi crno ili trebamo li ga uopće nositi, ključno je priznati i poštivati jedinstveno iskustvo tuge svake osobe, budući da se svi različito nosimo s gubitkom voljene osobe. Odredili smo svoje ponašanje u slučaju smrti člana kućanstva, posebno u vezi s domaćinom, te hoćemo li poštovati uspomenu na njega ili proslaviti nacionalni dan žalosti.
- Darko Nikolić dao nam je smjernice i po ovom pitanju. Krštenje se poštuje u svakoj situaciji; u osnovi, to je duhovni čin, a ne samo slavlje ispunjeno hranom i pićem. Kristova slava nije zamišljena kao događaj ili mjesto ekscesa. Za kraj ću se pozvati na Svetog vladiku Nikolaja Velimirovića koji kaže: Posve je nerazumno zanemariti slavlje u korist tuge. U trenucima žalosti i boli trebamo slaviti s još većim žarom i sjediniti se sa svecima Božjim u molitvi. U tim trenucima, sveci – djelujući kroz Boga – pružaju pomoć sa sve većom hitnošću.
Nasuprot tome, kada se sve savršeno uskladi i ispuni naše želje, pomoć postaje manje očigledna od slave, budući da već posjedujemo ono što tražimo. Proslave služe kao prilika za jačanje naših veza i međusobnu podršku jer ljudima nije suđeno živjeti u izolaciji. Crkva je zajednica, a samo zajedništvom i usredotočenošću jedni na druge možemo se nositi s izazovima i poteškoćama života, zaključuje naš govornik.
