Smatra se da pojedinci ne bi trebali zadržati imovinu koja je bila u vlasništvu voljene osobe nakon njihove smrti. Ova ideja proizlazi iz uvjerenja da je dijeljenje ovih predmeta s onima kojima je to potrebno, jer se vjeruje da to pomaže preminulima u postizanju mira i spokoja, u skladu s tradicionalnim običajima.
- Smatra se da to omogućuje preminuloj osobi da postigne mir u zagrobnom životu. Unatoč tome, razmatranje okolnosti smrti osobe je ključno, jer određeni predmeti mogu sadržavati bakterije, viruse, pa čak i štetne tvari koje mogu ugroziti zdravlje drugih. Nadalje, postoji mišljenje da predmeti mogu zadržati energiju svojih prethodnih vlasnika. To dovodi do pitanja je li mudro zadržati imovinu nekoga tko je preminuo.
Mnogi pojedinci gaje strahove od negativne energije, jer se smatra da stvari mogu prenijeti karmu ili energiju koja možda nije korisna. Vjerovanje da predmeti mogu utjeloviti duh ili bit preminulog pojedinca izaziva bojazan kod brojnih ljudi, posebno onih koji su usklađeni s energetskim vibracijama ili utjecajem koji predmeti mogu imati na njihovo emocionalno i duhovno blagostanje. Neophodno je imati na umu da podsjetnici na voljenu osobu putem njezine imovine mogu zakomplicirati i poremetiti proces tugovanja.
- Pojavljuju se mnoga pitanja i nedoumice u vezi s imovinom nekoga tko je preminuo, ali fiksiranje na to treba li ili ne nositi odjeću, nakit ili druge predmete koji pripadaju sestri, bratu ili voljenoj osobi možda neće biti od koristi. Umjesto da postanu izvor nevolje ili tjeskobe za one koji ih drže, stručnjaci često predlažu doniranje ovih predmeta ili njihovo davanje u dobrotvorne svrhe, gdje ih drugi mogu dobro iskoristiti.
Ključno je da se članovi uže obitelji preminulog snalaze u psihološkim izazovima povezanim sa smrću i oproštajem. Ova prepreka može dovesti do duboke tjeskobe u vezi sa smrtnošću, ometajući prihvaćanje stvarnosti. Bol gubitka voljene osobe uvijek je značajna i emocionalno iscrpljujuća; međutim, oslobađanje stvari koje su nekoć bile dio njihovog života može olakšati proces tugovanja i čin otpuštanja.
- Bavljenje tim posjedom može poslužiti kao simbolična gesta oslobađanja prošlosti i prihvaćanja budućnosti, stvarajući prostor za pojavu novih sjećanja i osjećaja. Psiholozi su primijetili brojne slučajeve u kojima su pojedinci bliski nekome tko je preminuo iskusili depresiju, izgubili dodir sa stvarnošću ili razvili značajne mentalne probleme zbog borbe s prihvaćanjem smrti.
Ovo naglašava nužnost premještanja prošlih emocionalnih vezanosti na stavke koje mogu služiti kao podsjetnici na tugu i gubitak, umjesto da se fokusirate na sjećanja koja nude utjehu. Različite religije posjeduju različite običaje i upute u vezi s imovinom onih koji su preminuli. Na primjer, u pravoslavnom kršćanstvu, uobičajeno je da svećenici predlažu da se sveta voda poškropi po stvarima pokojnika, što se smatra duhovnim čišćenjem i sredstvom zaštite od negativnih energija.
- Nasuprot tome, unutar islamske tradicije, postoji praksa raspodjele pokojnikove imovine onima u potrebi, odražavajući dobročinstvo i služeći kao način odavanja počasti duši preminulih. Ove prakse ilustriraju različite pristupe koje različite kulture i religije usvajaju u suočavanju s gubitkom i upravljanju stvarima koje su pripadale pojedincima koji više nisu prisutni.
Sve ove smjernice naglašavaju važnost postizanja duhovnog i emocionalnog mira za ožalošćene. Ponekad otpuštanje određenih stvari može olakšati ozdravljenje i prihvaćanje gubitka, dok zadržavanje određenih stvari može pružiti utjehu i služiti kao počast dragoj osobi. Svaki pojedinac mora upravljati svojim putovanjem žalosti, uzimajući u obzir svoje emocionalne i duhovne zahtjeve dok također poštuje tradiciju i običaje koje smatra značajnima.
