U današnjem članku pišemo o dirljivoj priči koja nas podsjeća na snagu ljudske dobrote i nesebičnosti, koja može prevazići granice svega što smo mogli zamisliti.
- Ova priča o djedu Hamidu, čovjeku koji je život posvetio hrani i pomaganju drugima, čak i kada je on sam bio siromašan i hladan, pokazuje koliko je važna ljubav i pažnja koju dajemo drugim ljudima. Hamidova žrtva i njegovo davanje, čak i kada nije imao ništa za sebe, pokazuje nevjerojatnu snagu ljudskog duha.
Gradilište novog tržnog centra bilo je bučno, prašnjavo i nemilosrdno, baš kao i život dede Hamida koji je živio u maloj, nakrivljenoj kućici odmah do ograde. Hamid je bio sam na svijetu, penzija mu je bila mizerna, a zima je dolazila brzo. Ipak, svaki dan, točno u podne, on bi izašao u svoje dvorište, noseći veliku, okruglu tepsiju prekrivenu čistom krpom. Miris vruće sirnice ili krompiruše širio se gradilištem i mameći radnike, koji su jeli suhe sendviče, ka njega su se upućivali, uvijek zahvalni za njegovu gesta. Hamid je samo smireno govorio: “Hajde, djeco, da se ugrijete! Vruće je!” – ali nikada nije pojeo ni komadić te pite. Radnici nisu znali istinu koja se krila iza ove geste. Hamid nije imao viška hrane – sve je to bilo zbog njegovih vlastitih žrtava.
- Svaki dan Hamid se odričavao vlastitog obroka kako bi mogao hraniti radnike, koji su mu, u njegovim očima, nalikovali na sina kojeg je izgubio u ratu. Za njega, hraniti te mladiće bilo je poput hranjenja uspomene na njega. Ali, to nije moglo trajati zauvijek. Jednog utorka, radnici su primijetili da Hamidov dvorište nije bilo kao obično. Tepsija nije bila vani, a sve je bilo tiho. Senad, jedan od radnika, prešao je ogradu i otišao do Hamidove kuće. Unutra je zatekao starca u nesvijesti, ležao je na hladnom podu, a pored njega je stajao stol s namirnicama koje nisu bile dotaknute. Ono što je bilo šokantno bila je istina koja je izlazila iz Hamidovog tanjura – samo voda i kora bajatog hljeba. To je bio njegov jedini obrok svakog dana.
Taj prizor duboko je pogodio radnike. Senad je vikao: “Dedo je umirao od gladi da bi nas hranio!” Ovdje, u tom trenutku, počinje prava priča ljubavi i uzajamnog poštovanja. Radnici, iznenađeni i povrijeđeni njegovom žrtvom, brzo su ga spasili, a kasnije su odlučili promijeniti njegov život. Uz pomoć Jusufa, šefa gradilišta, svi su se udružili kako bi Hamidu izgradili novu kuću, popravljajući sve što je bilo slomljeno, izgradili su mu novi krov, izolirali zidove i napunili ga hranom. U znak zahvalnosti i poštovanja, postavili su malu mramornu ploču s natpisom: “Dom dede Hamida – gdje se dobrota mijesila rukama, a dijelila srcem. Tvoji sinovi s gradilišta.”
- Iako je Hamid ostao vjeran svojoj tradiciji da svakodnevno nosi hranu radnicima, oni su počeli donositi ručak njemu. Vratili su mu ljubaznost koju je on uložio u njih. Starac nije bio sam, nije bio gladan, a najvažnije od svega, ponovno je osjećao ljubav i povezanost sa svijetom oko sebe. Žrtva koju je podnio postala je most između njega i tih mladih radnika, koji su postali poput njegove izgubljene djece, brinući se o njemu kao što bi to učinili pravi sinovi.
Ova priča nas podsjeća na to koliko su male geste ljubavi i pažnje važni za stvaranje zajedništva, čak i u najtežim okolnostima. Hamidova žrtva bila je više od hrane – ona je bila izražena u njegovom ljubavnom odnosu prema svijetu oko sebe, prema mladima koje je hranio, bez obzira na vlastitu patnju. Iako siromašan, njegovo srce bilo je bogato ljubavlju, koja se vratila u njegovom najtežem trenutku, u obliku ljudi koji su ga voljeli i poštovali.
