U današnjem članku pišemo o tome kako trauma iz djetinjstva može oblikovati ponašanje i emocionalne reakcije u odrasloj dobi.
- Mnogi ljudi koji su odrasli u nesigurnim, nasilnim ili hladnim okruženjima nose unutrašnje ožiljke koji nisu uvijek vidljivi spolja, ali utiču na njihove međuljudske odnose i sposobnost da funkcionišu u svakodnevnom životu. Iako ove osobine mogu izgledati kao karakterne osobine, one su često naučeni mehanizmi preživljavanja koji su nastali u borbi za opstanak u ranim godinama života.
Jedna od prvih osobina koju često uočavamo kod ljudi sa teškim djetinjstvom jeste osjećaj nelagodnosti kada dobiju komplimente. Osobe koje su odrasle u okruženju u kojem su bile stalno kritikovane ili zanemarivane teško veruju u pohvale. Kada im neko da kompliment, često ga minimiziraju ili reaguju šalom, jer nisu navikli da budu cenjeni ili voljeni bez uvjeta. Ovaj obrazac može postati duboko ukorijenjen, pa čak i odrasli ljudi s takvim iskustvima mogu osjećati da nisu dovoljno dobri, uprkos tome što im drugi govore suprotno.
- Druga važna osobina koja se često javlja kod osoba koje su prošle kroz tešku traumu jeste pojačana odgovornost. Odrasli ljudi koji su odrastali u nestabilnim ili disfunkcionalnim porodicama često osjećaju da su oni jedini koji mogu držati stvari pod kontrolom. Takvi ljudi preuzimaju previše odgovornosti, izbjegavaju traženje pomoći, a često se ni ne opuštaju jer veruju da će se sve raspasti ako oni nisu stalno na oprezu. Ovaj osjećaj stalnog pritiska može dovesti do ozbiljnog stresa i nemogućnosti da se uživa u životu.
Nadalje, ljudi koji su odrasli u traumatičnim okolnostima često ostaju “na oprezu”. Njihov nervni sistem, naviknut na stalnu opasnost, ostaje u stanju pripravnosti. Preosetljivi su na nagle pokrete, povišen ton ili bilo kakve znakove sukoba. Osobe sa ovom osobinom često se osjećaju preplavljeno i napeto, čak i u situacijama koje nisu opasne, jer njihovo tijelo pamti nesigurnost iz djetinjstva. Ovaj stalni stres može imati dugoročne posljedice po zdravlje, uključujući probleme sa spavanjem, anksioznost ili depresiju.
Perfekcionizam je još jedna osobina koja se često javlja kod osoba koje su odrasle u okruženju u kojem nisu imale stabilnu podršku. Ove osobe često razvijaju strah od greške jer su naučile da nesavršenstvo vodi ka kritici ili kazni. Zbog toga, iako možda ne žele da budu savršene, one osjećaju duboku potrebu da učine sve “kako treba”, često do te mjere da gube energiju i ne uživaju u vlastitim uspjesima. Perfekcionizam kod njih nije znak ambicije, već pokušaj da izbegnu ponovnu povredu ili razočaranje.
Kada odrasli ljudi sa traumatičnim iskustvom počnu previše da se izvinjavaju, to može biti znak da su odrasli u okruženju u kojem su bili stalno okrivljavani, čak i kada nisu bili krivi. Takvi ljudi preuzimaju krivicu samo da bi smirili situaciju ili izbegli sukob. Izvinjenje postaje automatizam, alat za izbegavanje neugodnosti, iako nisu zaista odgovorni. Ova navika može ometati njihove odnose, jer drugi ljudi mogu pomisliti da se stalno “kaje” zbog nečega što nije bila njihova greška.
Patološka želja za ugađanjem drugima također je vrlo česta. Odrasli koji su odrasli u nepredvidljivim i emocionalno napetim okolnostima često uče da čitaju emocije drugih ljudi i ugađaju im kako bi izbegli konflikt. Takvi ljudi često stavljaju potrebe drugih ispred svojih, plaše se reći “ne” i osećaju krivicu kad se stave na prvo mjesto. Ovaj obrazac može učiniti da se osjećaju iscrpljeno i nesrećno, jer im je teško zadovoljiti svoje vlastite potrebe.
- Teškoće sa povjerenjem su još jedan od simptoma teškog djetinjstva. Ako su ih ljudi koji su trebali biti sigurni iznevjeravali ili zanemarivali, odrasle osobe često imaju problema sa otvaranjem i stvaranjem intimnih veza. Ove osobe često drže distancu, testiraju druge i očekuju razočaranje, jer se povjerenje doživljava kao rizik. Izgradnja zdravih odnosa može im biti izazovna jer se plaše da ne budu povređeni.
Kada je u pitanju emocionalna bliskost, osobe koje su prošle kroz teške okolnosti iz djetinjstva često imaju nesiguran stil vezivanja. Neki se previše vežu, stalno traže potvrdu i plaše se napuštanja, dok drugi bježe od bliskosti, jer se boje gubitka kontrole i povrede. Bez obzira na to u koji “kamp” spadaju, u osnovi oba ponašanja ukazuju na duboku potrebu za sigurnošću koju nisu imali u djetinjstvu.
Takođe, osobe sa traumatičnim djetinjstvom često imaju teškoća da postave granice. Ako su odrasli u okruženju u kojem njihova emocionalna i fizička granica nije bila poštovana, odrasli ljudi često trpe previše ili eksplodiraju kada im se nakupe negativne emocije. Takvi ljudi osećaju krivicu kada se zaštite ili postave granicu, jer su naučili da je “ne” nešto sebično, iako su granice ključne za emocionalno zdravlje.
Na kraju, jedna od najdubljih posljedica traumatičnog djetinjstva je osjećaj “nisam dovoljno dobar”. Ako je ljubav bila uslovljena, nestabilna ili su se djeca osjećala kao teret, oni često nose uvjerenje da moraju zaslužiti svoju vrijednost. To se manifestuje kroz samokritiku, sram, upoređivanje sa drugima i konstantnu potrebu za dokazivanjem.
- Iako ove osobine mogu izgledati kao mane, one su zapravo adaptacije koje su pomogle preživjeti teške okolnosti iz djetinjstva. Ako prepoznaješ ove obrasce kod sebe ili nekog drugog, to ne znači da si slomljen, već da si preživio na način koji je bio potreban da bi opstao. Razumijevanje tih obrazaca prvi je korak ka ozdravljenju, jer priznavanje prošlosti pomaže da se oslobodimo nečega što nas ograničava.
