Sveta velikomučenica Marina, u narodu poznata kao Ognjena Marija, zauzima posebno mjesto u srpskom narodnom vjerovanju i crkvenoj tradiciji, iako njen dan – 30. jul – ne nosi crveno slovo u pravoslavnom kalendaru.
- Ipak, snaga poštovanja koje narod gaji prema njoj daleko nadmašuje formalne oznake praznika. Vjekovima se smatrala zaštitnicom trudnica, žetve, polja, ali i onih na samrti, dok se njen gnjev, prema predanjima, izražava kroz vatru, munje i ljetnje oluje.
Ona nije samo svetačka figura – za mnoge vjernike, Ognjena Marija je simbol pravde, ognja koji pročišćava i upozorenje svima koji se ogluše o svetinju. Zato se tog dana u mnogim krajevima Srbije i regiona ne usudi ni ruka da se podigne na posao, kako ne bi došla kazna “iz neba”. Tradicija nalaže da se 30. jula ne diraju ni kućni ni poljski poslovi, jer se vjeruje da bi rad mogao privući požar, nesreću ili gubitak.
- Marinino životno putovanje započelo je u antičkom gradu Antiohiji (današnja Turska), gdje je rođena kao kći mnogobožačkog sveštenika. Još kao djevojčica, slušajući priče svoje dadilje o Isusu Hristu, donijela je hrabru odluku – da život posveti Hristu i da se nikada ne uda. U 12. godini se krstila, što je izazvalo bijes njenog oca koji ju je predao rimskim vlastima.
Kako prenosi portal Politika.rs, Marina je tokom mučenja odbila da se pokloni idolima i čak odbacila ponudu da se uda za lokalnog namesnika. Zbog vjere je prošla kroz stravične muke – bila je potapana, spaljivana, bičevana – ali, prema predanju, njezine rane su se čudesno liječile, a iz svakog iskušenja izlazila još jača. Na kraju joj je, po naredbi rimskog upravnika, odrubljena glava, oko 270. godine, u vrijeme cara Dioklecijana.
- Njena hrabrost nije bila uzaludna – već neposredno nakon mučeničke smrti, hiljade ljudi prešlo je u hrišćanstvo. Vjerovalo se da su njene mošti isceliteljske, a ruka svetiteljke se i danas čuva u manastiru Vatoped na Svetoj Gori, dok se dijelovi njenih relikvija nalaze i u Albaniji, u blizini Ohrida. I zapadna crkva odala joj je priznanje – kao Sveta Margareta Antiohijska, beatifikovana je 1222. godine, a širom Engleske podignuto je preko 250 hramova njoj u čast, uključujući i čuvenu Vestminstersku opatiju.
Ognjena Marija u srpskom narodu nosi posebno strahopoštovanje. Iako formalno nije crveno slovo, mnoge porodice je slave kao krsnu slavu, a narod vjeruje da tog dana svetiteljka “hoda zemljom” i pazi ko se oglušio o zabrane. Zapaljena njiva, požar u domaćinstvu ili oluja – sve to se tumači kao znak da je neko radio ono što nije smio.
- Portal RTS.rs prenosi da su običaji na ovaj dan izuzetno strogi: ne izlazi se na rijeke, ne kupaju se djeca, ne koristi se igla, pa čak ni konac ne treba uzimati u ruke. Posebno se žene tog dana uzdržavaju od svakog rada – kako bi zadobile milost svetiteljke, ali i iz straha od njenih vatrenih opomena. U nekim krajevima vjeruje se da djevojke koje poklone ogledalce svom izabraniku na ovaj dan postaju njegova vječna slika, njegov “odraz u ogledalu”.
Priče o Marini nisu prisutne samo na Balkanu. Jedna od legendi sa britanskog tla govori o tome kako je Satana u obliku zmaja pokušao da je proguta, ali je ona, uz pomoć krsta, proburazila njegov stomak i iz njega izašla nepovrijeđena. Ova mitska simbolika često se prikazuje i na ikonama, gdje Marina gazi zmaja, okružena kućama u plamenu – kao vječni podsjetnik da čistoća vjere nadjačava zlo.
B92.net napominje da je kult Ognjene Marije u srpskoj tradiciji snažno povezan s letnjim olujama i prirodnim nepogodama. Vjeruje se da kada grmi na njen dan, to nije samo prirodna pojava – već glas upozorenja. Ako tog dana zagrmi, narod tumači da nas očekuje sušna godina, bolest ili glad, pa se uz molitve svetiteljki često pale svijeće za zdravlje porodice i zaštitu doma.
- Marina nije bila žena koja je tražila milost – bila je ona koja je stajala uspravno pred licem nepravde, odbacivala strah i birala vjeru. I upravo zbog toga, njezina snaga i danas inspiriše vjernike da ostanu vjerni svojim uvjerenjima, bez obzira na cijenu. Ognjena Marija nije samo svetiteljka – ona je simbol istrajnosti, pravedne borbe i duhovnog ognja koji pročišćava, ali i opominje.
Upravo zato, i vjekovima kasnije, kada se 30. jul približi, srpska sela i gradovi zastanu. Tišina i poštovanje tog dana nisu praznovjerje, već znak duboko ukorijenjene vjere – da postoje sile veće od nas, kojima dugujemo poštovanje i zahvalnost.
