Misteriozna situacija koja i dalje izaziva zbunjenost stručnjaka za avijaciju odnosi se na tragični incident u kojem je bio uključen Airbus 330 kompanije Air France. Tokom 2009. godine, ovaj avion suočio se s katastrofalnom sudbinom kada je sleteo u ogromna prostranstva Atlantskog okeana. Krenuvši iz Rio de Žaneira s odredištem Pariz, let 447, nažalost, nikada nije stigao do planirane destinacije. Iako su prošle godine od početka istrage i podizanja olupine iz dubina okeana, uzrok pada aviona koji je odnio 228 života ostaje nerazjašnjen misterij. U tragičnom događaju, Airbus je potonuo u okean, prouzrokujući gubitak svih života na brodu. Prije udara, piloti su izgovorili tri uznemirujuće posljednje riječi. Više od deset godina, Air France se suočavao s dugim pravnim borbama, suočavajući se s optužbama za krivičnu odgovornost za tragični gubitak 228 života. Međutim, prošlogodišnja odluka donijela je ogromnu frustraciju i nezadovoljstvo među porodicama žrtava. Piloti, Mark Dubois, David Robert i Pierre Bonin, snosili su teret odgovornosti za tragični incident, što je rezultiralo oslobađajućom presudom za “Air France” i “Airbus” u vezi s optužbama za ubistvo iz nehata.
Fokus istrage usredsređen je na ponašanje pilota i preovlađujuću kulturu tokom letova. Kako se istraga razvijala, otkriveno je da su oba pilota zaspala dok su trebala upravljati avionom. Posljednji dijalog ‘trojke’ iskopan je iz snimaka pilotske kabine, otkrivajući napetu razmjenu. Kako je ključni instrument za letenje otkazao, u manje od dva minuta nastala je panika. Glas Davida Roberta odjeknuo je u očaju, uzvikujući: “Srušićemo se! Ovo ne može biti stvarno! Šta se dešava?” Bilo je to ili Robert ili Bonin koji je izgovorio: “Osuđeni smo na propast.” Nakon četiri sata i 15 minuta prelaska transkontinentalne rute, avion je tragično pao u dubine Atlantika. Osoba poznata kao Bonin, koja je zbog svoje mladosti i uloge imala nadimak “beba iz kompanije”, našla se prisiljena pilotirati izazovnim letom dok su njegovi stariji kolege spavali. Izvještaj je glasio: Prepoznavši dugotrajnost leta i prisustvo nemirnog mlađeg pilota pokraj sebe, Dubois je donio odluku da iskoristi povoljan trenutak za odmor i ponovno punjenje. Vođa istrage, Alan Bullard, nije štedio kritike na račun Duboisa. Tvrdio je da bi, da je kapetan ostao na svom položaju tokom Intertropske zone konvergencije, to samo odgodilo njegov odmor za svega 15 minuta. S obzirom na njegovo iskustvo, ta mala promjena mogla je značajno uticati na ishod događaja. Međutim, Bullard nije vjerovao da je umor jedini razlog Duboisove odluke da spava. Umjesto toga, smatrao je to normalnim ponašanjem ukorijenjenim u kulturu pilotiranja u Air Franceu.
Iako nije prekršio nikakva pravila, bilo je iznenađujuće da je Dubois odlučio odmarati se u tako kritičnom trenutku kada je bio odgovoran za ishod leta. Kasnije je otkriveno da je na njegov umor možda uticala prethodna noć provedena sa svojom pratiljom van radnog vremena, koja je također tragično stradala u letu. Sam Dubois je priznao da je uspio odspavati samo jedan sat, što je, kako je priznao, bilo nedovoljno.Crna kutija aviona i tijela žrtava ostali su potopljeni u morskim dubinama, odgađajući otkrivanje ključnih informacija za dvije godine. “Air France” je čvrsto negirao bilo kakvu nepravdu i osporavao tvrdnje o nekompetentnosti svojih angažiranih pilota. Ipak, kompanija nije dugo čekala da preduzme akciju i poboljša obuku pilota. Danas sudac zaključuje da je dokazivanje korporativne odgovornosti “nemoguće”, s obzirom na nedostatak saznanja o bilo kakvim propustima Airbusa ili Air Francea u vezi s greškama pilota koje su dovele do tragične nesreće.
