Smiljanina ljubavna afera s Albancem nepovoljno je utjecala na njezin najbliži krug, koji je na kraju shvatio da su njihovi prvi dojmovi bili pogrešni. Porijeklom sam iz Smiljane, a prije 28 godina moja se obitelj umiješala u moj odnos s mojom jedinom ljubavi samo zbog činjenice da je mladić s kojim sam bila u vezi bio Albanac. Artan, moj razredni kolega, bio je ljubazan i pažljiv.

• U njemu sam pronašla ljubav koja je bila u savršenom skladu s mojim najdubljim uvjerenjima – čista i bezuvjetna. Međutim, mom ocu Iliji to nije bilo važno. Kad je saznao za moj odnos s jednim Albancem, jedini odgovor koji je pokazao bio je bijes. Upozorio me da će prekinuti našu vezu, izjavivši da me, ako ustrajem u ovoj romansi, više neću smatrati njegovom kćeri.

Za njega je moj partner trebao biti Srbin; prihvaćanje je drugačije bilo nemoguće. Kad sam se jednog dana vratio kući s fakulteta, otkrio sam da su vrata zaključana. Zvala me pokojna susjeda Ruža da me šalju kod tetke Zore u Kruševac jer su se moji roditelji privremeno udaljili od mene, navodeći da sam ih maltretirao. Tada sam shvatio da sam se suočio s odlukom između moje ljubavi prema Artanu i moje obitelji.

• Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što su se stvari smirile, uspio sam se ponovno povezati s Majom i bratom, iako me otac odbijao priznati sve dok sam bio u vezi s Artanom. Preklinjala sam ga, plakala i molila ga da shvati da ljubav ne poznaje granice ni zemlje, ali on je ipak ostao čvrst u svojoj odluci. Autoritet u našem domu bio je njegov, i rastrzana između ljubavi prema Artanu i strepnje prema svom ocu, shvatila sam da mi nedostaje hrabrosti da mu se suprotstavim.

Ilija je na kraju uspio u svojoj namjeri – Artan i ja smo se rastali, a moje najdraže godine bile su ispunjene tugom i nelagodom. Ubrzo nakon toga udala sam se za čovjeka kojeg nisam voljela. Ova je prilika bila daleko od mojih očekivanja; bilo je teško, ispunjeno razočaranjem, a moj se suprug borio s problemima s alkoholom i pokazivao nasilne sklonosti. Ipak, ova mi je zajednica darovala dvije ljupke kćeri, dvije male vile koje su postale moj jedini izvor utjehe.

• Nažalost, moj suprug je preminuo u nesreći uzrokovanoj vožnjom u pijanom stanju. Kako je vrijeme prolazilo, sjećanje na Artana nastavilo je bujati u mojim mislima. Često sam razmišljao kako su stvari mogle biti drugačije da sam smogao hrabrosti pobjeći s njim, suočiti se s ocem i izabrati ljubav umjesto dužnosti. Samo nekoliko dana prije toga našla sam se na aerodromu “Nikola Tesla”, čekajući sestrin dolazak.

Dok sam stajala u gomili ljudi, pogled mi se zaustavio na visokom mladiću tamne kose i impresivnog koraka koji mi je prizvao uspomene na šarmantnog Artana iz mojih mladih dana. Srce mi je lupalo jer je nevjerojatno sličio na njega. Iza njega su se vukle dvije tinejdžerice, blistave osmjesima, a za njima je išla zadivljujuća, njegovana mlada žena, mlađa od mene, koja im je vikala na albanskom.

• Odmah iza nje pojavio se on — Artan. Bio je visok i još uvijek vitak, sijede kose i brade, šetao je s torbom prebačenom preko ramena. Bilo je gotovo nevjerojatno svjedočiti onome što se odvijalo pred mojim očima. U trenutku kad sam čula njegov korak – nepogrešiv zvuk koji sam mogla prepoznati čak i među tisućama drugih – preplavili su me valovi sjećanja iz prošlih godina.

Prošao je ne primijetivši moju prisutnost, ostavivši me smrznutu i bez riječi. Dok su nestajali u užurbanoj zračnoj luci, sinula mi je spoznaja o prolaznoj prirodi života. Žudio sam za hrabrošću koja mi je nedostajala prije 28 godina; Poželjela sam da sam pronašla odluku suprotstaviti se svom ocu, slijediti svoje srce i otići s čovjekom kojeg sam cijenila. Možda bih sada mogao hodati uz Artana i našu djecu.