Amber Boone iz Idaha nikada nije mogla zamisliti da će jedna mirna večer u njenom domu prerasti u noćnu moru koju nijedna majka ne bi smjela doživjeti. Planirala je uobičajenu rutinu – smjestila je trogodišnju kćer Abri u krevet na katu i sišla dolje kako bi učila za ispit. U tišini, prebirala je stranice, nesvjesna da se na katu odvija drama koja će joj zauvijek promijeniti život.
- Kucanje na vrata i vriskovi iz mraka prekinuli su tišinu. Preplašena, otvorila je vrata i zatekla komšiju kako panično govori nešto što nije odmah razumjela. Sve dok nije izgovorio riječi koje su joj zaledile krv u venama: njena kćer pala je s prozora. Bosa, bez razmišljanja, istrčala je iz kuće. Tamo, na travi ispred kuće, ležala je njena djevojčica – nepomična, krhka, slomljena. Taj prizor, kaže Amber, nikada neće izbrisati iz sjećanja.
U trenutku panike nije čekala hitnu pomoć. Sama je uzela dijete u naručje, smjestila ga u auto i vozila do najbliže bolnice, moleći da stigne na vrijeme. Ljekari su odmah preuzeli djevojčicu, a Amber je, dok je čekala dijagnozu, samo plakala, misleći da je izgubila svoje dijete.
- Abri je preživjela pad, ali posljedice su bile ozbiljne. Liječnici su otkrili frakturu lobanje, oštećenu slezenu i brojne modrice po tijelu. Međutim, nakon dugog i mukotrpnog procesa oporavka, koji je trajao više od šest mjeseci, djevojčica se u potpunosti fizički oporavila. Najveća sreća, rekla je Amber, bila je u tome što se Abri, zbog svoje dobi, ničega ne sjeća. Tako je, barem za nju, izbjegnuta emocionalna trauma.
No majka, kao i većina roditelja u sličnoj situaciji, ne zaboravlja. Ta noć ostaje urezana u njoj kao rana koja ne zacjeljuje. Kasnije se ispostavilo da je prozor u sobi ostao nezaključan. Djevojčica se probudila, ustala iz kreveta, otvorila prozor i pala. Komšija koji je bio svjedok cijelog događaja rekao je da je pokušao uhvatiti dijete, ali da nije stigao. I on nosi traumu tog trenutka.
- Ova priča nije usamljena. Prema istraživanju UNICEF-a BiH, broj djece koja stradavaju u kućnim nesrećama u stalnom je porastu, a padovi s visine spadaju među najčešće i najopasnije uzroke povreda kod djece (izvor: www.unicef.org/bih). Roditelji često nisu svjesni da i prozori, koji djeluju bezazleno, mogu biti smrtonosna prijetnja ako nisu osigurani.
Amber je javno podijelila svoju priču kako bi upozorila druge roditelje. „Nikada, ali nikada ne ostavljajte dijete u sobi bez nadzora ako postoji šansa da se otvori prozor“, rekla je. Njena poruka nije samo emocionalni apel, već i praktična smjernica koju mnogi zanemaruju dok ne bude prekasno.
U jednom od izvještaja Doma zdravlja Beograd, ljekari su posebno istaknuli opasnost od tzv. „nevidljivih prijetnji“ u kućnom prostoru – uključujući prozore, balkone i stepeništa. Njihova statistika pokazuje da se čak 30% težih povreda kod djece do pete godine dešava upravo u sopstvenom domu (izvor: www.domzdravljabeograd.rs). Ti podaci jasno govore da je sigurnost doma pitanje koje zahtijeva stalnu pažnju i prilagođavanje djeci.
- Abri je danas zdrava i vesela djevojčica, ali Amber nije ista žena. Iako se na prvi pogled vratila svakodnevici, njen pogled nosi teret onog trenutka kada je pomislila da je zauvijek izgubila svoje dijete. Od tada, kaže, sve provjerava triput, nikada ne ostavlja otvorene prozore i nikada više ne uzima tišinu zdravo za gotovo.
Slične priče sve češće pune stranice crne hronike i portala. Kako navodi portal Klix.ba, u protekloj godini na teritoriji BiH zabilježeno je preko 80 prijavljenih slučajeva padova djece s visine, od čega su mnogi završili s teškim povredama, a nekoliko i fatalno (izvor: www.klix.ba). Uprkos stalnim apelima stručnjaka, roditelji često podcjenjuju rizike, vjerujući da se „to njima ne može dogoditi“.
- Amberina poruka je jednostavna, ali snažna. „Jedan trenutak nepažnje može promijeniti sve. Ako moja priča spasi barem jedno dijete, onda ima smisla da je podijelim.“ Danas, s kćerkom koja ponovo trči i smije se, Amber ne zaboravlja. I stalno podsjeća druge – sigurnost djece ne počinje van kuće. Ona počinje tu, gdje se dijete osjeća najsigurnije. Tu gdje, nažalost, jedan otvoren prozor može postati granica između svakodnevice i tragedije.
