Zainab je odrasla u svijetu gdje je ljepota bila valuta, a izgled mjerilo vrijednosti. Rođena slijepa, od prvog dana bila je obilježena kao teret.
Dok su njene sestre bile ponos porodice – lijepe, poželjne i obasute pažnjom – ona je bila „ona stvar“, biće koje se krilo od očiju gostiju i od vlastitog oca. Od trenutka kada je majka preminula, otac je u njoj vidio samo sramotu, a ne dijete koje zaslužuje ljubav.
- Njena utjeha bile su knjige na brajevom pismu. Kroz njih je otkrivala svjetove koje nikada nije mogla vidjeti, ali je mogla osjetiti njihov ritam, zvuk i miris. Soba u kojoj je živjela bila je siromašna, ali svaki redak koji je čitala bio je poput zraka svjetlosti u mraku. No, taj mir nije mogao trajati. U svojoj 21. godini dočekala je odluku oca koja joj je slomila posljednju iskru nade: udaju bez izbora, i to za prosjaka iz džamije.
Ceremonija je bila poniženje. Gosti su šaptali i smijali se dok su je gurali u ruke čovjeku kojeg nikada nije vidjela. Otac je hladno rekao: „Sad je to tvoj problem.“ Bio je to trenutak potpune predaje sudbini. Ali ono što je slijedilo promijenilo je sve.
Novi muž, Juša, nije bio ono što su joj rekli. Njegove prve riječi, tihe i iskrene – „Nije mnogo, ali ovdje ćeš biti sigurna“ – bile su suprotnost svemu što je ikad čula od vlastitog oca. U skromnoj kolibi na rubu sela, Juša je pokazao ono što je Zainab cijelog života čekala: suosjećanje i pažnju. On joj je opisivao svijet, boje koje nije mogla vidjeti, rijeke koje je mogla samo čuti, ptice koje je mogla samo zamisliti. Njegov glas postao je njen vodič i njen svjetionik.
- S vremenom, osjećaji zahvalnosti prerastali su u ljubav. Zainab se prvi put osjećala viđenom – ne očima, nego srcem. Ljubav se rodila u skromnosti, u riječima i dodirima, u trenucima kada je shvatila da njena duša vrijedi više od fizičkog izgleda. Bila je voljena zbog onoga što jeste, a ne zbog onoga što je društvo tražilo.
No, susret sa sestrom Aminom vratio je bol. Na pijaci, okružena ljudima, Zainab je doživjela poniženje. Aminine riječi – „Slijepi pacove! On je smeće. Baš kao i ti.“ – udarile su je poput noža. Suze su potekle, ali odgovorila je smireno: „Sretna sam.“ Bilo je to priznanje koje je više govorilo o njenoj snazi nego o slabosti.
Psiholozi ističu da verbalno nasilje ostavlja duboke ožiljke. Prema istraživanju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu iz 2020. godine, diskriminacija i vrijeđanje osoba s invaliditetom u BiH često počinju upravo unutar porodice, što dodatno pojačava osjećaj izolacije. Zainabina priča odražava upravo tu bol – ali i način na koji ljubav može biti izlaz iz nje.
- Tražeći istinu, Zainab je upitala Jušu ko je on zapravo. Kleknuo je pred njom i izgovorio rečenicu koja joj je promijenila život: „Nisam prosjak. Ja sam Emirov sin.“ Istina je otkrila da njen brak nije bio slučajna odluka, već skrivena sudbina. Otac, u svojoj ogorčenosti i želji da je ponizi, sakrio je činjenicu da ju je udala za nasljednika – čovjeka koji je, iako se krio iza skromnog života, bio dostojan poštovanja i moći.
Ovaj obrat naglašava koliko društvo često podcjenjuje one koji izgledaju „slabije“. Kako navodi Helsinški parlament građana Banja Luka u svom izvještaju, osobe s invaliditetom u BiH i dalje se bore s predrasudama koje ih prate od djetinjstva. Zainab, međutim, pokazuje da snaga karaktera i ljubav mogu nadvladati okove nametnutih etiketa.
U braku koji je počeo kao prisila, pronašla je slobodu. U skromnoj kući, daleko od luksuza svojih sestara, pronašla je toplinu i sigurnost. Ono što su drugi vidjeli kao kaznu, postalo je njeno spasenje. Shvatila je da sreća nije u bogatstvu ni u očima drugih, nego u tome da te neko vidi onakvim kakav jesi.
- Primjeri poput Zainabinog mogu biti inspiracija mnogima. Udruženje slijepih Kantona Sarajevo redovno ističe da društvo mora učiti kako gledati izvan fizičkog izgleda i pružiti jednake šanse svima, bez obzira na ograničenja. Zainab je dokazala da slijepilo nije kraj, nego drugačiji početak – i da ljubav može nadvladati sve prepreke.
Na kraju, ona koja je cijeli život bila „nevidljiva“, postala je najvidljivija – jer je pronašla ljubav koja gleda srcem. Iako su je sestre i otac pokušavali ponižavati, Zainab je izašla iz tame snažnija nego ikad, okružena glasom čovjeka koji ju je prihvatio u potpunosti. Njena priča je podsjetnik da prava ljepota nikada nije u očima, nego u duši.
