Selim II, 11. vladar Osmanskog Carstva i 76. islamski kalif, rođen i preminuo je u Topkapi palači u Istanbulu, što ga čini jedinstvenim među sultanima. Kao voljeni sin sultana Sulejmana Veličanstvenog i Hurem, isticao se visokim stasom, izraženim čelom i očima boje lješnjaka. Često se naziva Selim Plavi zbog svijetle kose svoje majke, dok ga u povijesnim izvorima češće prepoznajemo po njegovom drugom nadimku – Pijanici. U njemu nije tinjala ambicija za uzdizanjem na položaj sultana. Prema izvorima, jednom je upitao svog savjetnika, Jelal Beya, kako ga javnost doživljava. Jelal Bey mu je odgovorio: “Vojnici se okupljaju oko šehzade Mustafe, dok šehzade Bayazit prikuplja podršku svojih roditelja i savjetnika.” U odgovoru je Selim izjavio: “Neka najjači žele sultana Mustafu. Neka roditelji Bayazita traže njegov sultanat. Neka dobročinstvo Božje bude naklonjeno jadnom Selimu! Uživajmo u sadašnjosti. Budućnost je u rukama Boga,” kako je zabilježeno u Nacionalnoj geografiji.Tragedija se dogodila kada su se Mehmed i Džihangir, njegova braća, razboljeli i preminuli.
Ambicije šehzada Mustafe i Bajazita, koji su se pobunili protiv svog oca, na kraju su ih odvele u smrt. Među preostalim pretendentima na prijestolje, princ Selim isplivao je kao najzaslužniji. Selim je isticao strpljivost kao najcjenjeniju vrlinu jednog državnika. Priznajući Selimovu poslušnost kao sina, sultan Sulejman ga je favorizirao kao svog nasljednika.Iako je rijetko pratio oca na vojnim pohodima, Selim je pokazao administrativnu vještinu u Manisi, Kutahiji i Karamanu. Tijekom sultanovog pohoda na Iran, povjerio mu je ulogu namjesnika. Nakon tragične pogibije sultana Sulejmana na bojnom polju, Selim je bio primoran brzo preuzeti prijestolje. Godine 1566. u Beogradu, Selim II je okrunjen kao sultan. Tijekom svoje vladavine, delegirao je vlast svojim vezirima, a ključnu ulogu preuzeo je njegov zet Mehmed paša Skolović. Ova struktura vladanja ističe se kao izuzetno razdoblje u povijesti Osmanskog Carstva. Tijekom tog vremena, osmanske snage su uspješno osvojile Tunis od Španjolaca i ugušile pobunu Zejdija u Jemenu, jačajući svoju kontrolu nad regijom.Odgovarajući na zahtjev sultana iz Astrakhana za pomoć, pokrenut je rusko-turski rat, poznat i kao kampanja Don-Volga-Astrahan, 1569. godine. U to vrijeme, ambiciozan projekt povezivanja Crnog i Kaspijskog mora započeo je izgradnjom kanala na strateškoj točki susreta rijeke Volge, koja se ulijeva u Kaspijsko more, i rijeke Don, koja vodi do Azovskog mora.
Sultan Selim II uspješno je sklopio mirovne sporazume s Iranom, Austrijom i Mlečanima, ističući se kao prvi sultan koji je izbjegao vojne pohode nakon preuzimanja prijestolja. Ipak, ova odluka je izazvala percepciju slabosti među javnošću i povjesničarima, prvenstveno zbog toga što su većina ekspedicija tijekom njegove vladavine bile pomorske prirode i nisu uključivale izravno prisustvo sultana. Zanimljivo je napomenuti da je sultan Selim II doživio san u kojem mu je prorok Muhamed otkrio osvajanje Cipra i izrazio želju za izgradnjom džamije na otoku kao znaka zahvalnosti. Potaknut ponavljanim snom, sultan je odlučno naredio slanje ekspedicije na otok, što je rezultiralo osnivanjem nove mornaričke flote. Unatoč zabrinutostima, otok je brzo osvojen, što je dovelo do izdanja dekreta sultana Selima II o izgradnji Selimije džamije u Nikoziji kao priznanja ovog trijumfa.
