Ova priča o jednom od najšokantnijih slučajeva kriminala u Mađarskoj, poznatom kao “trovačica iz Nađireva”, izazvala je zaprepašćenje širom Evrope.Donosimo opširnie u nastavku teksta…
U decembru 1929. godine, okružni sud u Solnoku suočio se s optužbama protiv gotovo 50 žena iz malog poljoprivrednog sela Nađirev, smještenog oko 130 kilometara južno od Budimpešte. Ove žene bile su osumnjičene da su od 1911. do 1929. godine ubile više od 50 muškaraca koristeći arsen. Ovaj zločin postao je poznat u cijeloj zemlji i ostao je jedan od najmračnijih trenutaka u mađarskoj povijesti.
- Nađirev, selo smješteno na obali Tise, bilo je izrazito tradicionalno i strogo regulirano običajima. Živelo je u skladu sa normama koje su preostale još od Austrougarskog carstva. U tom vremenu, brakovi su uglavnom bili ugovarani, a mlade djevojke, često još u tinejdžerskim godinama, udavale su se za starije muškarce. Ovi brakovi, u kojima je zemlja i nasleđe igrala ključnu ulogu, često su dovodili do nesreće i frustracije među ženama. Iako su brakovi bili nužni, mnoge su mlade žene osjećale da su zarobljene u odnosima ispunjenim nasiljem i zlostavljanjem.
U ovom kontekstu, život žene u Nađirevu bio je pun nepravde. U malom selu, bez svećenika ili liječnika, značajnu ulogu u životu zajednice igrala je seoska babica, Žužana Fazekaš. Poznata po svom znanju o biljkama i hemikalijama, postala je ključna figura kojoj su žene vjerovale. One su joj često otkrivale tajne o nasilnim muževima, a ona im je nudila rješenje – arsen. Dobijala ga je natapanjem papira s ljepkom za muhe u vodi, a kasnije su u njenoj bašti pronađene zakopane bočice otrova. Žene su, suočene s nasiljem i nemogućnostima da se izbore s dominantnim muževima, često donosile odluku da se oslobode od svojih nasilnih partnera pomoću ovog smrtonosnog sredstva.
- Do 1929. godine, smrtne slučajeve u selu pratili su misteriozni incidenti. Ekshumacijom 50 tijela, otkriveno je da je u 46 slučajeva arsen bio prisutan. Kroz istragu, policija je saznala da nije samo Fazekaš bila uključena. Suđenje je uključivalo 26 žena, od kojih je oko osam osuđeno na smrt, a sedam je dobilo doživotne zatvorske kazne. Motivi za ove zločine ostali su nejasni. Siromaštvo, frustracije zbog društvene nepravde, kao i emocionalna izmučenost zbog veza s ruskim zarobljenicima tokom Prvog svetskog rata, spominjani su kao mogući razlozi za ovakve tragične postupke.
Žene iz Nađireva živele su u društvu koje je bilo u potpunosti zavisno od muškaraca, bez zaštite od društvenih ili pravnih institucija. Arsen im je omogućio neku vrstu moći u društvu u kojem su bile potpuno beznačajne. Tajna moć koju su stekle kroz otrov omogućila im je kontrolu, barem u njihovoj zajednici. Izolacija, siromaštvo i ograničene životne prilike stvorile su klimu u kojoj su ekstremni postupci postali način da prežive i izraze svoj bijes prema sistemu koji ih je potlačivao.
- Procene sugerišu da je ukupan broj otrovanih muškaraca mogao biti i do 300 u širem području. Iako su prošle decenije, priča o “trovačicama iz Nađireva” ostaje simbol očaja i nasilja u malim, zatvorenim zajednicama. Ironično, nakon ovog tragičnog događaja, ponašanje muškaraca prema ženama u selu značajno se poboljšalo. Muškarci su postali pažljiviji prema svojim partnerkama, svestan da su njihove prošle nepravde mogle imati tragične posledice.
Ovaj slučaj ostaje opomena o tome koliko društvene strukture, nejednakost i izolacija mogu dovesti do ekstremnih i tragičnih posledica. Priča o “trovačicama iz Nađireva” podseća nas na duboku složenost ljudskog ponašanja u situacijama očaja, ali i na dugoročne posledice koje nasilje i nepravda ostavljaju na zajednicu. Ona pokazuje da moć, čak i u naizgled nemoćnoj situaciji, može biti iskorišćena na način koji dramatično menja sudbinu čitave zajednice.
