Hodnici prestižne bolnice Sveta Aurora u Zagrebu, simbol luksuza i visokih cijena, bili su ispunjeni napetostima koje nisu mogle biti pokrivene ni savršenim sterilnim prostorijama niti bogatstvom koje je obitelj Radić posjedovala.
- Ovdje, gdje novac obično otvara vrata neviđenih mogućnosti, Ivanu Radiću nije pomogao ni novac. Na intenzivnoj njezi ležao je njegov desetogodišnji sin, a sedamnaest vrhunskih stručnjaka stajalo je oko monitora, nemoćno.
Aparati su ritmično pištali, ali taj zvuk podsjećao je na odbrojavanje vremena koje je djetetu preostalo. Koža mu je postajala siva, usne ispucale, disanje teško i mokro. Iako su nalazi bili uredni, liječnici nisu znali što se zapravo događa. Sve analize su bile normalne, a svi simptomi ukazivali su na to da dječak nije bolestan – barem prema medicinskim standardima. Pa ipak, dječak je umirao, a nijedna dijagnoza nije mogla objasniti ovu neobjašnjivu situaciju.
- U istom tom hodniku, u kutu, sjedila je osmogodišnja Ana, odjevena u izblijedjelu školsku uniformu, čekajući svoju majku, koja je tihim koracima čistila podove. Ana nije bila liječnica. Nije imala nikakvu stručnost, ali imala je sjećanja – ona sjećanja koja su je podsjećala na prošlost. Prije šest mjeseci, njezin otac, Daniel Morales, doživio je iste simptome. Dječakov problem bio je identičan onome što je i njezin otac prošao. No, ništa od toga nije bilo zapisano u liječničkim izvještajima.
Miris koji je dolazio iz sobe djeteta, miris slatkog i trulog, natjerao je Anu da prepozna znakove koje nitko drugi nije primijetio. „Mama“, šapnula je tiho, „taj dječak ima isto što i tata“. Međutim, majka je samo šutjela, bojeći se da će napraviti problem. Ipak, Ana nije posustajala. Oduvijek je bila smatrana nevidljivom, siromašnom djevojčicom, no unatoč svojoj poziciji, upravo je ona bila ta koja je prepoznala bitnu poveznicu. Dječak je stalno dirao grlo, istim simptomima koji su mučile njezinog oca.
Dok su liječnici još uvijek stajali oko monitora, Ana je donijela odluku. Bez obzira na sve, morala je poduzeti korak prema zabranjenom području, prema prostoru u kojem se odlučivala sudbina njenog oca, ali sada i ovog dječaka. Nitko nije primijetio malu, osmogodišnju djevojčicu koja je prešla granicu i činila nešto što je moglo spasiti život.
- Ana je, zapravo, bila jedina osoba koja je znala što se zapravo događa. Iako nije bila liječnica, nije imala stručnost, imala je sjećanja, intuiciju i hrabrost da djeluje. Njezina hrabrost i znanje, iako jednostavna i nespretna, postala su ključna u trenutku kada je najviše trebalo.
Iako su liječnici odbili vjerovati u ono što je ona primijetila, priča o Aninom postupku ubrzo će postati poznata u svijetu medicine, kao primjer toga kako najsitniji detalji, najobičniji mirisi i gestikulacije mogu promijeniti ishod života. Za razliku od sedamnaest liječnika, Ana je bila ta koja je zapravo spasila dječakov život. Jer, dok su svi bili zaokupljeni svojim sofisticiranim tehnologijama i znanstvenim metodama, mala Ana je razumjela nešto što mnogi nisu – da istina ponekad leži u stvarima koje ne možete vidjeti, ali ih možete osjetiti.
U ovom prepričavanju, očigledno je da čak i u kontekstu najprestižnijih bolnica i vrhunskih stručnjaka, jednostavna intuicija i sjećanja mogu biti ključni faktori u rješavanju misteroznih zdravstvenih stanja.
