Sara Gojić (27) je oduvijek znala da ima stariju sestru, ali nikada nije imala priliku da je upozna, drži za ruku, ili uči od nje kako se šminkati, oblačiti, i koju muziku slušati. Nikada nije doživjela topli sestrinski zagrljaj jer je njenoj majci rečeno da je beba preminula u porodilištu. Međutim, 20 godina kasnije, Sara i njena majka otkrile su niz nepravilnosti u vezi s bebom, što ih je potaknulo da krenu u potragu za djevojkom koja bi danas imala 28 godina.
Kako Sara objašnjava za “Blic”, njena majka se porodila 23. septembra 1995. godine u beogradskom porodilištu. Porođaj je protekao normalno i beba je došla na svijet oko 4 sata ujutro. Sve je bilo u redu i djevojčica je zaplakala na vrijeme.
Dan nakon porođaja, medicinska sestra je saopštila majci da je beba umrla. U to vrijeme, bebe nisu bile u istim sobama sa majkama, te je Sarina majka uspjela da vidi svoju kćerku tek sljedećeg dana oko 10 sati ujutro. Nažalost, to je bio i posljednji put da ju je vidjela.
“Medicinska sestra je iznijela bebu, majka ju je vidjela i pitala kada će je dobiti na dojenje. Rečeno joj je da je prvorotka i da će morati da sačeka dok ne dobije mlijeko. Sestra je dodala da će možda moći vidjeti bebu poslije ručka. To je bio 24. septembra 1995. godine,” priča Sara.
Majka se vratila u sobu, a oko 11 sati došla je sestra i tražila njenu zdravstvenu knjižicu. “Moja majka je tada bila izbjeglica i imala je izbjeglički karton za liječenje u Srbiji, jer smo porijeklom iz Doboja. Oko 11:30 doktorka je ušla u sobu i na brutalan način saopštila mojoj majci da je beba preminula,” nastavlja Sara.
Agonija njene majke je tada tek počela. Odveli su je u malu sobicu sa jednim krevetom i dali joj injekcije. Kroz maglu se sjeća da je jedna medicinska sestra mazila po kosi i tješila je da će sve biti u redu i da će imati još djece.
Sarin otac je ubrzo stigao. Umjesto da prvi put vidi svoju kćerku, dočekale su ga strašne vijesti. “Otac je došao sa poklonima, radujući se posjeti bebi i ženi, ali su mu odmah saopštili da nešto nije u redu. Otac i majka su zajedno plakali. Otac je pričao sa doktorom koji mu je rekao da je bebi srce stalo i da nije mogla preživjeti. Rekao mu je da se takve bebe sahranjuju kremacijom u zajedničku grobnicu,” priča Sara.
Roditelji nisu potpisali nikakav dokument za obdukciju ili kremaciju. Otac je molio osoblje da izvedu majku na drugi izlaz, daleko od majki koje su izlazile sa svojim bebama. To, međutim, nije učinjeno, i majka je plakala dok je gledala druge majke kako nose svoje bebe kući.
Sara i njena majka sada, dvadeset godina kasnije, preispituju te događaje i pokušavaju otkriti istinu o Sarinoj starijoj sestri. Kroz suze i sjećanja, njihova potraga za odgovorima i pravdom tek počinje.
Sara Gojić (27) i njeni roditelji odlučno tragaju za istinom o Sarinoj starijoj sestri, koja je navodno preminula ubrzo nakon rođenja. Tuga i bol zbog gubitka djeteta natjerali su ih da istražuju neobične okolnosti koje su uslijedile nakon porođaja.
Nakon tragičnog događaja, porodica Gojić se preselila u Sloveniju, čekajući obdukcioni nalaz iz Beograda. Sarina tetka je nakon šest mjeseci napokon dobila dokument. Taj papir, bez pečata ili ikakve ovjere, tvrdio je da beba nije preživjela jer joj plućne komore nisu bile razvijene. Sarina majka je s tim papirom otišla kod doktora u Ljubljanu, koji je zaključio da je nalaz neozbiljan i da ga treba ponoviti. Godine su prolazile, a majka je stalno krivila sebe što nije insistirala da vidi tijelo bebe, jer je vjerovala da bi mogla prepoznati svoju kćerku čak i nakon smrti.
Dvadeset godina kasnije, Sarina majka se obratila udruženju roditelja iz Srbije koje se bavi sličnim slučajevima. Prema njihovim uputstvima, porodica je počela prikupljati dokumentaciju. Ubrzo su otkrili niz nepravilnosti. Utvrdili su da je beba rođena, žensko, i da ima jedinstveni matični broj, što nije uobičajeno za bebe bez imena. Roditelji nisu stigli dati ime svojoj kćerki, ali je u dokumentima bio upisan jedinstveni broj, koji roditelji nestalih beba nazivaju “sintetički broj”.
Dalje istraživanje otkrilo je još šokantnije informacije. Naime, matični broj zapravo pripada dječaku, a ne djevojčici. Takođe, dokumenti su pokazali da je beba umrla prije nego što se rodila. U izvodu iz matične knjige umrlih, upisano je da je beba preminula 18. septembra 1995. godine, dok je u knjigu rođenih upisana 23. septembra 1995. godine. Ove nelogičnosti dodatno su potaknule Saru i njene roditelje da nastave s istragom.
Na groblju, također, nisu pronašli nikakve podatke o sahrani bebe pod prezimenom Gojić. Iz JKP su im rekli da nema zapisa o sahrani djeteta preminulog 24. septembra 1995. godine. Još jedna nepravilnost se odnosi na vrijeme smrti. Doktorica je majci saopštila između 11:20 i 12 sati da je beba preminula, dok je u papirima zabilježeno da je smrt nastupila u 12:30 sati. Takođe, autopsijski nalaz je naveo da je beba bila prijevremeno rođena, što nije tačno jer je beba rođena na vrijeme.
Sara je obećala sebi i svojim roditeljima da neće prestati tragati za svojom sestrom. Porodica Gojić želi pravdu i istinu o djevojčici koju nikada nisu imali priliku držati u naručju, voditi u park, ili ispratiti na matursko veče. Nažalost, pored sestre koju nikada nije upoznala, Sara je izgubila i dvije mlađe sestre koje su preminule od rijetke, progresivne bolesti.
Sara još uvijek ne zna šta bi rekla svojoj sestri kada bi je pronašla, ali je sigurna u jedno – neće prestati da je traži. Pronaći svoju sestru postala je misija njenog života, a njena posvećenost toj potrazi je neumoljiva. Sara i njeni roditelji traže odgovore i pravdu za svoju izgubljenu kćerku i sestru
