Bila je obična avgustovska večer kada je šesnaestogodišnja Senada iz Sarajeva po prvi put sela u avion za Ameriku. Plan je bio jednostavan i bezazlen – nekoliko nedjelja kod tetke u Čikagu, promjena okruženja, novo iskustvo i povratak kući s uspomenama. Ali to putovanje postalo je početak jedne od najpotresnijih priča o nestanku u regionu.
- Senada je imala pasoš, avionsku kartu i adresu rođake kod koje je trebala boraviti. Po svemu sudeći, ništa nije nagovještavalo tragediju. Sletjela je na aerodrom „O’Hare“ u Čikagu, ali njen trag se tu gubi. Porodica je u prvim danima dobila nekoliko kratkih poruka i poziva, no komunikacija je iznenada prekinuta. Kada su nazvali tetku, dočekao ih je šok – tvrdila je da Senada nikada nije stigla do njene kuće.
Ubrzo su se uključile policije u Bosni i Americi, obaviješten je i Interpol. Provjeravane su kamere, podaci s aerodroma, ali rezultata nije bilo. Kao da je djevojka nestala bez traga, progutana u prostoru između dolaska i odlaska. Sarajevo je brujalo o njenom nestanku, a sa radija su odjekivali apeli: „Nestala je Senada, posljednji put viđena na aerodromu.“
- Godine su prolazile, a majka Dženana živjela je u agoniji. Tražila je odgovore svuda – od policije i ambasada do privatnih detektiva i vračara. Porodica je više puta odlazila u Ameriku, ali nailazila samo na zid birokratije i tišine. „Nema je na mrežama, nema je u dokumentima, niko je ne spominje. Kao da je obrisana sa lica zemlje“, govorila je očajna majka.
A onda, šest godina nakon nestanka, pojavio se neočekivan trag. U anonimnom mejlu stigla je fotografija mlade žene u noćnom klubu. Na sebi je imala oskudnu garderobu, lice je bilo prekriveno šminkom, ali oči – oči su bile iste. „To je ona. Možda drugačija, ali ja poznajem pogled svog djeteta“, rekla je Dženana.
Na poleđini fotografije stajale su dvije rečenice, ispisane rukom: „Znam da me tražiš. Nisam u mogućnosti da pričam.“
Ova slika probudila je novu nadu i otvorila novu istragu. Uključene su američke federalne službe i organizacije koje se bore protiv trgovine ljudima. Postojala je osnovana sumnja da je Senada žrtva lanca prostitucije ili otmice, možda čak prevarena odmah po dolasku na aerodrom. Tragovi su vodili ka mjestima gdje je seksualna eksploatacija najučestalija – od Nevade i Kalifornije, pa sve do Meksika.
- U javnosti su počele kružiti različite teorije: da je dio kriminalne mreže, da je pod nečijom kontrolom ili čak da je sama odlučila da prekine svaki kontakt s porodicom. Majka je to odlučno odbacila. „Moje dijete nikada ne bi otišlo bez riječi. Ako je sama, neka to potvrdi. Ako nije, neka neko konačno odgovara“, izjavila je u jednom intervjuu.
Vrijeme prolazi, ali Dženana ne gubi vjeru. U njenom domu soba njene kćerke ostaje netaknuta – zidovi, knjige, odjeća, sve čeka trenutak kada će se vrata ponovo otvoriti. Nada da će se Senada vratiti živa i zdrava i dalje tinja, iako godina šutnje sve teže pritiska porodicu.
- „Senada, ako ikada ovo pročitaš – ne moraš ništa da objašnjavaš. Samo mi javi da si dobro. To je sve“, poruka je koju majka uporno ponavlja, nadajući se da će doprijeti do kćerke, ma gdje ona bila.
Priča o Senadi ostaje simbol bola i istrajnosti, ali i podsjetnik na stotine sličnih slučajeva nestalih djevojaka čiji glasovi nikada nisu pronađeni. Jedna fotografija, jedan pogled i nekoliko riječi postali su jedini most između prošlosti i sadašnjosti – krhka nit nade da istina još može biti otkrivena.
