Rad u noćnim smjenama uvijek nosi posebnu težinu, pogotovo kada se odvija u bolničkom okruženju.
- Ona koja je svoje dane provela u vojsci, radeći na intenzivnoj njezi, dobro zna kakav osjećaj donose ti dugi, tihi sati. Bolnice noću nikada nisu potpuno mirne – iako hodnici djeluju prazno, u njima lebdi posebna napetost, jer se iza vrata soba vodi borba za život.
Njoj ta atmosfera dugo nije smetala. Navikla se na to da su svjetla prigušena, da aparati neumorno pište i da se šapat sestara čuje više nego ikada. Ali jednog dana sve se promijenilo. U sobi se nalazio pacijent za kojeg su doktori predviđali da neće dočekati jutro. To je bila prva smjena u kojoj je trebalo da bude svjedok posljednjih trenutaka jednog ljudskog života. I iako se vojska trudila da svoje osoblje očvrsne, nijedna obuka nije mogla da pripremi na takav prizor.
Kako su sati prolazili, ona je pratila svaki uzdah pacijenta. Disanje je bilo nepravilno, srce je posustajalo, a pogled već bio negdje između ovog i onog svijeta. U takvim trenucima noć postaje duža nego ikad. Vrijeme kao da stane, a svaka sekunda djeluje kao vječnost. I dok su aparati otkucavali neumoljivu stvarnost, u srcu sestre javljao se osjećaj nemoći.
Noćne smjene u bolnicama donose i posebnu psihološku borbu. Istraživanja u Bosni i Hercegovini pokazala su da osoblje koje radi na intenzivnoj njezi često pati od sindroma izgaranja, a posebno kada su u pitanju noćne smjene i smrtni slučajevi. Prema izvještaju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, više od 40% medicinskog osoblja prijavilo je simptome anksioznosti povezane s radom u kasnim satima, dok je čak 25% doživjelo hronični umor. Ovi podaci jasno govore koliko je teško nositi teret tuđe boli, posebno onda kada je kraj neminovan.
- Te noći, sve se svelo na čekanje. Pored kreveta, u tišini koja je bila teža od buke, medicinska sestra osjetila je koliko je ljudski život krhak. Nije se radilo samo o pacijentu koji gubi bitku, već i o njenoj unutrašnjoj borbi da ostane pribrana, da pruži utjehu i da pokaže snagu, iako je u sebi osjećala duboku tugu.
- Smrt u bolnici nikada ne dolazi tiho. Iako je fizički trenutak kratak, ono što prethodi i ono što ostaje poslije ostavlja najdublji trag. Kada je pacijent konačno izdahnuo, u sobi se osjetio težak mir, kao da su zidovi sami shvatili da više neće biti borbe. Sestra je stajala pored kreveta, svjesna da je svjedočila kraju jednog života, i iako je znala da je smrt prirodan dio postojanja, u srcu je osjećala bol.
Upravo takva iskustva čine da zdravstveni radnici postanu svjesni sopstvene ranjivosti. U Hrvatskoj je sprovedeno istraživanje među medicinskim sestrama na Odjelu intenzivne njege KBC-a Zagreb, gdje je zaključeno da se kod više od polovine ispitanih javlja posttraumatski stres nakon što prisustvuju smrti pacijenata. Zdravstveni radnik nije samo hladni profesionalac – on je i čovjek koji nosi emocionalni teret. Ta istina često ostaje skrivena iza uniformi i maski ozbiljnosti, ali unutra se vodi borba jednaka onoj koja se vodi na krevetima pacijenata.
Ona je te noći nastavila svoju smjenu, iako je u mislima stalno vraćala prizor posljednjeg daha. Kolege su je ohrabrivale, govorile da je to dio posla i da će s vremenom postati lakše. Ali u njenom srcu ostalo je sjećanje koje nije moglo izblijediti. Naučila je da je svaka smrt jedinstvena i da nijedna nije „samo dio posla“.
Ipak, i u takvim trenucima rađa se nešto plemenito. Postoji posebna vrsta snage u ljudima koji ostaju pored onih koji odlaze, čak i kada znaju da ne mogu promijeniti ishod. Njihova prisutnost pruža posljednju utjehu, iako pacijent možda više nije u stanju da to prepozna. To je ono što medicinske sestre i ljekare čini više od profesionalaca – čini ih čuvarima ljudskog dostojanstva.
- U Srbiji je, prema podacima Instituta za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut“, sve veći broj zdravstvenih radnika prijavio simptome depresije nakon višegodišnjeg rada u smjenama. Posebno su pogođeni oni na intenzivnim odjeljenjima, gdje je smrtnost veća i gdje je kontakt sa životom i smrću svakodnevan. Institucije upozoravaju da je potrebno više psihološke podrške za ove radnike, jer se bez nje rizikuje ozbiljno narušavanje mentalnog zdravlja. To jasno pokazuje da priča jedne medicinske sestre nije usamljen slučaj, već odraz šire stvarnosti.
Kako je noć odmicala, sestra je nastavila obavljati zadatke, premještati dokumentaciju, pratiti ostale pacijente i pomagati kolegama. Ali negdje duboko, osjećala je da više nikada neće biti ista. Ta smjena bila je prekretnica – trenutak kada je shvatila koliko su tanke granice između života i smrti, i koliko su zdravstveni radnici zapravo svjedoci tih granica svakoga dana.
Kada je jutro došlo, bolnica je ponovo dobila svoju uobičajenu vrevu. Hodnici su se ispunili glasovima, doktori su dolazili na vizite, a novi pacijenti stizali su na odjeljenja. Ali u njenom srcu, noć je ostala živa. To iskustvo je oblikovalo njen pogled na život, naučilo je da cijeni svaki trenutak i da nikada ne zaboravi da iza svakog pacijenta stoji priča, porodica i emocija.
Nakon vojnih dana i smjena provedenih na intenzivnoj njezi, ostala je svjesna da medicina nije samo nauka i praksa – ona je i put kroz ljudsku patnju, gdje svaka osoba koja radi u bijelom nosi svoj nevidljivi teret. Priče poput njene rijetko se dijele javno, jer sistem od zdravstvenih radnika očekuje da budu snažni, ali istina je da su i oni samo ljudi.
Na kraju, ono što je doživjela te noći ostalo je duboko urezano u njenoj memoriji. Iako je smrt bila neizbježna, ona je pružila nešto dragocjeno – prisutnost i suosjećanje. To je ono što, bez obzira na ishod, daje smisao njihovom radu. I upravo zato, i pored svih strahova, nesanica i unutrašnjih borbi, oni se iznova vraćaju na posao, svjesni da su potrebni i da ono što daju drugima ima neprocjenjivu vrijednost.
