Noć je bila mirna i tiha, kada ju je iz sna trgnuo zvuk telefona. Na ekranu su svijetlila dvanaest propuštenih poziva od majke i jedna poruka koja je ledom prošla kroz srce: „Opljačkana sam! Dođi brzo!“ Bez imalo razmišljanja ustala je i pojurila prema njenoj kući, sa strahom u grudima i mislima koje su joj se sudarale jedna s drugom.
Kada je stigla, dočekao ju je prizor koji nije očekivala. Majka je stajala na vratima, zbunjena, bez imalo panike u glasu, i rekla da nikada nije poslala takvu poruku. Kćerka joj je pokazala telefon, a ona je problijedila i bez riječi ušla unutra. Nekoliko minuta kasnije vratila se sa svojim aparatom u ruci i otvorenom porukom koja nikada nije poslana. Tekst te poruke bio je sasvim drugačiji: „Dušo, budi oprezna. Upravo sam vidjela na vijestima da je tvoj grad u opasnosti. Bilo je nekoliko pljački blizu tvoje kuće.“
Ta spoznaja ju je sledila. Ako poruku nije poslala njena majka – ko je to učinio? I ko je uputio pozive koji su izgledali kao da dolaze s majčinog broja? Osjećaj nelagode postao je još snažniji, ali se trudila da ostane mirna. Ostala je uz majku gotovo sat vremena, uvjeravajući se da je sigurna, a zatim je krenula nazad kući.
Na pragu ju je dočekala jeziva tišina. Vrata su bila odškrinuta, kao da ju je neko čekao. U stomaku se stvorio težak čvor, a svaki korak koji je napravila u unutrašnjost bio je teži od prethodnog. Tamo je zatekla haos – ormar je bio prevrnut, fioke ispražnjene, stvari razbacane po podu. Nekoliko vrijednih predmeta nestalo je. Neko je zaista provalio.
Osjećaj straha pretvorio se u nemoć i zbunjenost. Da li je sve bila samo slučajnost, splet okolnosti koji izgleda sablasno? Ili je, pak, neko zaista hakirao majčin telefon i lažnom porukom namamio kćerku da napusti kuću, ostavljajući prostor lopovu da djeluje? Ta pitanja ostala su da vise u vazduhu, bez jasnog odgovora.
Trnci su je prolazili danima nakon događaja. Svaki put kad bi se sjetila odškrinutih vrata i propuštenih poziva koji nisu stigli od majke, osjećala je jezu niz kičmu. Strah je bio toliko jak da je nekoliko sedmica kasnije odlučila napraviti radikalan potez – prodala je kuću i odselila se, vjerujući da je samo nova adresa može osloboditi tog tereta.
Ova priča ostaje kao podsjetnik na tanku granicu između stvarnog i neobjašnjivog. Da li je to bila tek neobična slučajnost ili mračna namjera nepoznatih ljudi – nikada nije saznala. Ali jedno je sigurno: nikada više nije mogla pogledati telefon, a da se ne sjeti one noći i poruke koja nikada nije poslana.
