U današnjem članku vam pišemo na temu jedne tihe, ali strašno teške borbe, u kojoj se sudbine ljudi lome bez buke i velikih riječi. Ovo je priča o bolesti djeteta, o ljubavi koja se bira svjesno i o prošlosti koja se iznenada počinje buditi onda kada se čovjek najmanje nada.
Irina je nepomično gledala u ekran računara. Otvoreno pismo iz klinike nije donosilo nikakvo iznenađenje, ali je ipak boljelo. Analize male Aline bile su lošije nego prije samo nekoliko sedmica. Brojke su bile neumoljive, hladne i jasne. Bolest je napredovala brzo, onako kako su ljekari i upozoravali. Čuda se, nažalost, nisu dešavala.
Za ove dvije godine Irina je naučila više o medicini nego što je ikada mogla zamisliti. Srce, taj mali, ali složeni organ, postao joj je gotovo opsesija. Znala je šta znače pojedini nalazi, razumjela razliku između blažih i teških srčanih mana. I znala je jedno: kod četverogodišnje Aline stanje je bilo ozbiljno. Previše ozbiljno da bi se čekalo.
- Aline srčane anomalije nisu uočene na ranim pregledima. Prvih godinu i po dana djevojčica je djelovala zdravo. Tek kasnije su se pojavili znakovi, ali tada niko nije bio u stanju da ih jasno vidi. Porodica je bila slomljena gubitkom Alinine majke, mlade žene koja je umrla od upale pluća. Sve je počelo kao obična prehlada, ali se završilo tragedijom. Kada su shvatili da je stanje ozbiljno, već je bilo kasno.
Tako je Aline ostala bez majke, a Fedor bez supruge. Djevojčica je bila premala da shvati šta se desilo, ali tijelo pamti ono što um ne razumije. Ljekari su kasnije govorili da je upravo stres bio okidač koji je pokrenuo bolest. Bolest srca započela je u tišini tuge.
Fedor je dugo vjerovao da su Alinina slabost i plač samo reakcija na gubitak majke. Sam je bio izgubljen, iscrpljen i bez ikakvog iskustva kako da prepozna ozbiljnu opasnost. Pomagala je neko vrijeme i baka, majka pokojne Svetlane, ali ona nije mogla ostati zauvijek. Nudila je da povede unuku sa sobom, ali Fedor nije pristao. Sam je odrastao u domu za nezbrinutu djecu i znao je šta znači biti bez roditelja. Svojoj kćerki takvu sudbinu nije želio.
Irina je sve to znala. Znala je i zašto Fedor moli da ga ne zove odmah sa lošim vijestima. Radio je na kranu, visoko iznad zemlje, posao opasan i težak. Nije smjela da mu slomi koncentraciju. On je, kao dijete, vjerovao u čudo. Svaki novi lijek za njega je bio nada. Irina nije imala luksuz te iluzije. Znala je istinu. Alini može pomoći samo operacija.
A ta operacija koštala je sumu koju obični ljudi ne mogu ni zamisliti. Nova eksperimentalna metoda, rijetka oprema, vrhunski stručnjaci. Čak i prodaja oba stana ne bi pokrila ni deseti dio iznosa. Kada su čuli cifru, Fedor se potpuno povukao u sebe. Radio je danju i noću, hvatao dodatne poslove, ali svi su znali da se tako ne može skupiti potreban novac.
- Irina je, s druge strane, tražila fondove. Odbijanja su se nizala. Previše djece, premalo sredstava. Kada je jedan fond konačno prihvatio Alinu, činilo se kao spas. Ali prikupljanje novca išlo je sporo. Aline je izgledala kao sasvim zdravo dijete, lijepa, nasmijana. Ljudi su lakše pomagali onima čija se patnja vidi na prvi pogled.
Vrijeme je, međutim, isticalo. Irina je dijelila priču po društvenim mrežama, pisala kompanijama, molila. Nekada bi stigla veća donacija, ali to još uvijek nije bilo dovoljno. Svaki novi nalaz bio je gori od prethodnog.
U kancelariji je te večeri ostala sama. Spremala se kući, razmišljala o dadilji, o večeri, o čokoladi koju je Aline tražila tog jutra. Kolege su je često pitali zašto sebi to radi. Mladu, lijepu djevojku vezala je za udovca s bolesnim djetetom. Odgovor je uvijek bio isti – nije birala lak put, već pravi.
Aline je znala da Irina nije njena majka. Znala je i da njena prava mama živi „na nebu“. Ali Irina je bila tu svaki dan. Oblačila ju je, hranila, liječila, nosila kad bi joj pozlilo. A pozlilo joj je sve češće. Zbog toga djevojčica nije mogla u vrtić. Uz nju je bila dadilja, Lidia Petrovna, komšinica i penzionisana učiteljica, koja je porodici postala gotovo član.
Irina i Fedor upoznali su se u noći koja je mogla završiti tragedijom. Vraćala se kući kasno, bez novca za taksi. U mračnoj ulici presrela su je dvojica muškaraca. Strah ju je paralizirao. Kada je shvatila da nema izlaza, pojavio se treći – mladić koji je bez mnogo riječi savladao napadače.
Taj mladić bio je Fedor. Pratio ju je do kuće, smirio, ponudio pomoć. Oboje su ubrzo shvatili da dijele istu sudbinu – oboje su odrasli u domovima. Među njima se rodila veza koju nije trebalo objašnjavati. Razumjeli su se bez mnogo riječi.
- Irina nije znala ništa o svojim roditeljima. Pronađena je kao dijete na željezničkoj stanici. Sjećanja su joj bila isprekidana – sunce, trava, nečije nježne ruke, lutka s riđim pletenicama. A onda hladnoća, gužva, strah. Sve se prekinulo naglo, bez objašnjenja.
Sada, dok se borila za život jednog djeteta, Irina je osjećala da se krug nekako zatvara. Kao da je neko nekada spasio nju, da bi ona sada mogla spašavati druge.
Priča o Irini, Fedoru i maloj Aline nije priča o čudu koje se desilo preko noći. To je priča o istrajnosti, o ljubavi koja se ne povlači pred strahom i o tome da porodica nije uvijek stvar krvi, već izbora. Jer ponekad, kada se čini da je sve izgubljeno, upravo tada se rađa snaga koju nismo znali da imamo.
