Bio je to dan kad je nebo bilo bez boje, sivo i teško, kao da pritišće zemlju. U tom sumornom pejzažu Maria, mlada sluškinja u imanju Lanskoy, obavljala je svoj uobičajeni posao.
- Njene ruke bile su crvene od hladnoće, pregača zaprljana od prašine, ali srce joj je ostajalo meko i uporno dobronamjerno. Dok je otresala prostirku, pogled joj je pao na kapiju: ondje je stajao dječak, mršav, bos, s prljavim koljenima i očima punim praznine.
Nije mogla da se pravi da ga ne vidi. Batlera nije bilo, stražari su bili odsutni, a gospodar se obično vraćao kasno. Maria je duboko udahnula i odlučila riskirati. Tiho je šapnula: „Samo nakratko…“ i pustila dječaka unutra. Odvela ga je do kuhinje, gdje je pred njim stavila zdjelu kaše i komad kruha. Jeo je pohlepno, drhtavim rukama, kao da se boji da će mu netko oteti zalogaj. Maria ga je gledala s knedlom u grlu, moleći u sebi da niko ne naiđe.
Ali vrata su se otvorila. Gospodin Lanskoy vratio se neočekivano rano. Zastao je u kuhinji i pogledao prizor: gladnog dječaka za stolom i Mariju pored njega. Ona je pokušala progovoriti, objašnjavajući, ali gospodin nije rekao ni riječ. Prišao je, skinuo sat s ruke i stavio ga na sto pred dječaka. „Jedi“, rekao je tiho. „Kasnije ćeš mi reći.“
Tišina je bila teža od svake prijetnje. Maria je skupila hrabrost i ispričala sve: kako je dječaka našla na kapiji, kako nije mogla proći pored njega. Lanskoy je upitao njegovo ime. „Artjom,“ promrmljao je. Na pitanje gdje su roditelji, pogled mu je pao. Majka je otišla, otac se izgubio u alkoholu. On je – jednostavno otišao.
- Umjesto osude, gospodin je donio odjeću, preveliku, ali toplu. Artjom se po prvi put te večeri osmjehnuo. Maria je bila iznenađena kad je čula riječi Lanskoya: „Jednom sam i ja stajao bos i gladan na tuđim stepenicama. Niko me nije primijetio.“ Tog trenutka u njenim očima više nije bio samo hladni gospodar kuće, već čovjek s ranama i srcem.
Artjom je dobio gostinsku sobu, a Maria je ostala da ga pazi. Te noći, gospodar je tiho priznao: „Rizikovala si posao.“ Ona je odgovorila: „Znam, ali nisam mogla drugačije. Ni ja nekada nisam imala nikoga ko bi mi dao zdjelu supe.“ On je šutio, a zatim odlučio: „Zadržat ćemo ga. Sutra ćemo riješiti papire.“
Slijedili su dani promjene. Dječak se smiješio, pomagao u kuhinji, unosio radost u kuću. Batler, uvijek strog, postao je mekši. Lanskoy se češće vraćao ranije, sjedio za stolom, slušao Artjoma. Kuća je odjekivala dječjim smijehom.
Ali mir je bio krhak. Jednog dana pojavio se čovjek, izobličen alkoholom, tvrdeći da je Artjom njegov sin. Dječak se sakrio iza Marie, a gospodin mu je hladno rekao: „Ako kažeš da je tvoj, dokaži da se možeš o njemu brinuti.“ Čovjek je otišao uz prijetnje, ali strah je ostao.
„Boriti ćemo se za njega,“ rekao je Lanskoy, i zaista, pokrenuo je sve potrebne postupke – sudove, inspekcije, dokumente. Artjom je ostao pod njihovim krovom. Maria je postala njegova zaštitnica, gotovo majka. Lanskoy, čovjek koji je dotad djelovao hladan, pokazivao je sve više topline i snage.
- Jedne večeri, promatrajući dječaka kako spava, priznao je: „Sva ta raskoš ne znači ništa ako nemaš za koga živjeti.“ Maria se osmjehnula: „Znači, promijenio si se.“ On je tiho odgovorio: „Ti si me promijenila.“
Presuda je pala – Artjom ostaje kod njih. U njegovim očima blistala je nova sigurnost. Prvi put izgovorio je riječ „tata“, i kuća je zaista postala dom. Maria više nije bila „samo sluškinja“, već stub te nove porodice.
Otac se vraćao, prijetio, ali nisu posustajali. Njihova odlučnost bila je jača. I jednog dana, Lanskoy je zaprosio Mariju – bez pompe, jednostavno, ali s ljubavlju. Na malom vjenčanju Artjom je nosio prsten. „Sad imam mamu i tatu,“ rekao je s osmijehom.
Na kraju, dok su sjedili na verandi i gledali zalazak sunca, znali su da je sve počelo jednim činom ljudskosti – zdjelom supe, dodirom ruke i srcem koje nije moglo proći pored tuđe boli. U toj kući, od mramora i tišine, napokon su pronašli ono što je najvrijednije – toplinu, smijeh i porodicu.
