Sutra pravoslavna crkva obilježava uspomenu na roditelje Svetog Jovana Krstitelja – proroka Zahariju i pravednu Jelisavetu. Njihova životna priča duboko je urezana u hrišćansku tradiciju i nosi poruke vjere, strpljenja i žrtve.
- Zaharija, sin Varahijin, bio je iz svešteničkog roda Avijevog, potomak Aronov, i služio je kao načalnik u Jerusalimskom hramu. Njegova supruga Jelisaveta, kći Sovije, ujedno je bila i rođaka Svete Ane, majke Presvete Bogorodice. Njihov brak, iako ispunjen ljubavlju i vjerom, dugo nije bio blagosloven djecom, što je u ono vrijeme smatrano velikom tugom i iskušenjem.
U danima služenja u hramu, Zahariji se ukazao anđeo Gavril, objavivši da će njih dvoje, iako u poznim godinama, dobiti sina. Taj sin biće onaj koji će pripremiti narod za dolazak Spasitelja. Zaharija, obuzet nevjericom, posumnjao je u riječi nebeskog glasnika i kao znak kazne – on nijem izlazi iz hrama. Tek nakon rođenja sina, kada je na daščici zapisao: „Jovan mu je ime“, otvaraju mu se usta i on uznosi hvalu Bogu.
Kasniji događaji, međutim, pokazuju da iskušenja za ovu porodicu tek počinju. Kada je car Irod započeo krvavi pohod na novorođenčad u Vitlejemu, želeći da uništi i onoga koga je prorokovanje najavljivalo, poslao je vojnike i po Jovana. Jelisaveta, držeći dijete u naručju, bježala je kroz pusta i kamenita mjesta, moleći se Bogu. Prema predanju, planina se otvorila i sakrila majku i sina, čuvajući ih od neprijatelja. Na tom mjestu, Božjom voljom, potekla je voda i izrasla palma – znak zaštite i života.
- Irod, bijesan što nije pronašao dijete, dao je naređenje da se prorok Zaharija ubije u samom hramu. Njegova krv prolivena pred oltarom ostala je na mermeru stvrdnuta poput kamena, svjedočeći o zločinu i svetogrđu koje je učinjeno. Samo četrdeset dana kasnije, i pravedna Jelisaveta upokojila se, a mali Jovan ostaje u pustinji, gdje ga, prema predanju, hrane anđeli i čuva Božji Promisao, sve do dana kada će se pojaviti na Jordanu i krstiti Spasitelja.
Vjernici danas prepoznaju ovaj praznik ne samo kao istorijsko sjećanje, već i kao priliku za molitvu i osnaživanje u vjeri. Običaj kaže da je na ovaj dan dobro pomoliti se proroku Zahariji riječima koje crkva prenosi vjekovima, jer se vjeruje da one donose zaštitu i otklanjaju nesreću:
„Obučen u svešteničke odežde, proroče Zaharije, ti si bio svećnjak i svedok tajni. Znamenja blagodati u tebi si nosio i mačem si bio ubijen u hramu Božijem. Sa Pretečom moli Gospoda da spase duše naše.“
- Ova molitva podsjeća vjernike da su strpljenje, povjerenje u Boga i spremnost na žrtvu vječne vrijednosti koje ni vrijeme ni zlo ne mogu uništiti. Priča o Zahariji i Jelisaveti ostaje primjer nepokolebljive vjere, ali i podsjetnik da Božji plan uvijek nadilazi ljudske sumnje i strahove.
