U daanšnjem članku vam donosimo jednu prču koja se desila na groblju prilikom jedne sahrane.Ostanite do kraja teksta s nama i pročitajete ovu zanimljivu piču koju smo danas pripremili za vas.
- Smrt je jedina izvjesnost života, ali koliko god znali da nas sve čeka, uvijek nas pogodi kao grom kada odnese nekog bližnjeg. Upravo zato sahrane gotovo uvijek izgledaju jednako: tišina, suze, tamne boje i težina koja pritiska srce. Ali u Rogoznici se dogodilo nešto sasvim drugačije – oproštaj koji je razbio sve uobičajene obrasce i pokazao da i posljednji trenuci mogu nositi poruku života, a ne smrti.
Na tom sprovodu nije odzvanjala tišina, niti su se čuli hladni crkveni napjevi. Umjesto toga, grobljem su se širili zvuci tamburaša koji su svirali pjesmu „Volim piti i ljubiti“. Bila je to omiljena melodija čovjeka koji je te večeri ispraćan, a upravo on je, za života, izrazio želju da ga ne prate suze i žalobne note, već pjesma koja mu je bila simbol radosti i slobode. Njegova porodica tu želju je ispunila bez zadrške, jer su znali da bi drugačiji oproštaj bio u suprotnosti s onim što je on bio.
- Ljudi koji su se okupili nisu bili glasni, nisu igrali, niti su se veselili. Ali među njima nije bilo ni teške tuge. Umjesto bola, osjećala se zahvalnost i mir. Kao da je sama pjesma bila most između života i smrti, između čovjeka koji je otišao i uspomena koje ostaju. Prijatelji su ga opisivali kao nekoga ko se nikada nije uklapao u kalupe, ko je živio slobodno i mimo pravila. I u smrti je želio da ostane dosljedan toj filozofiji – da se od njega ne opraštaju spuštenih pogleda, već osmijehom i muzikom.
Na snimcima koji su se brzo proširili društvenim mrežama vidjelo se upravo to: okupljeni u tišini, ali s blagim osmijesima, dok pjesma odzvanja kroz groblje. Neki su takav čin nazvali bizarnim, drugi hrabrim. Podijelila su se mišljenja – jedni su tvrdili da se gubi pijetet, a drugi da je porodica uradila najplemenitiju stvar: ispunila želju pokojnika. I dok su jedni pitali gdje prestaje dostojanstvo, drugi su pisali: „Ako je njegova duša tražila muziku, zar iko ima pravo da je utiša?“
- Prema istraživanju Instituta društvenih nauka u Beogradu, sve je više ljudi na Balkanu koji unaprijed ostavljaju upute o tome kako žele da bude organizovan njihov posljednji ispraćaj. Tradicionalni sprovodi polako dobijaju alternativne forme: od puštanja omiljenih pjesama, preko izlaganja fotografija, pa do humanitarnih akcija u ime pokojnika. Ovaj slučaj iz Rogoznice samo je jedno od takvih svjedočanstava da se i smrt može oblikovati prema ličnim željama.
Za porodicu, odluka nije bila teška. Znali su da bi upravo ovakav oproštaj najbolje dočarao njegov duh. Nije to bio hir niti želja da budu drugačiji – bio je to čin vjernosti čovjeku koji se nije bojao ni smrti. Nije želio suze, nego osmijehe. Nije tražio tišinu, nego melodiju. Bio je to produžetak njegovog načina života: punog radosti, slobode i neposlušnosti prema konvencijama.
S druge strane, ovaj događaj otvorio je šire pitanje: da li smrt nužno mora da znači tugu? Antropolozi i etnolozi odavno bilježe običaje širom svijeta gdje se kraj života obilježava veseljem, muzikom i plesom, a ne tišinom. Primjeri dolaze iz Afrike, Latinske Amerike, pa i iz nekih dijelova Evrope. Etnološki institut SANU u Beogradu u svojim radovima navodi da i u našoj tradiciji postoje stari običaji gdje se smrt shvatala više kao prelazak nego kraj, i gdje se ritualima slavila uspomena na život.
- Rogoznica je toga dana postala simbol takvog shvatanja. Na groblju, među kamenim spomenicima, pjesma je dobila novu dimenziju. „Volim piti i ljubiti“, pjesma koju mnogi doživljavaju kao veselu kafansku numeru, pretvorila se u himnu života. U tom trenutku nije bila samo stih za čašicu, već oproštajna poruka – testament duha jednog čovjeka.
Porodica je znala da će izazvati komentare, ali nisu marili. Za njih to nije bilo pitanje javnog mnijenja, nego poštovanja volje onoga kojeg su voljeli. Njegov život bio je manifest slobode, i zato je i njegov ispraćaj bio oslobođen okova običaja. Kada se čovjek sahrani uz ono što je volio, tada smrt prestaje biti kraj i postaje podsjetnik na život.
Prema pisanju Večernjeg lista, slični slučajevi u Hrvatskoj i regiji postaju sve češći, a sve više ljudi javno govori da žele muziku, pjesmu ili drugačiji oblik ispraćaja. Društvene mreže dodatno osnažuju taj trend, jer snimci i priče inspirišu druge da razmišljaju o vlastitom kraju ne kao o tragediji, već kao o posljednjoj poruci.
Sam grad Rogoznica, smješten na jadranskoj obali između Šibenika i Splita, nosi dugu istoriju i bogatu tradiciju. Poznat po svojoj ljepoti i prirodnim fenomenima poput jezera Zmajevo oko, on je mjesto gdje se sudaraju prošlost i sadašnjost, običaji i moderni život. Upravo u takvom ambijentu, gdje more diktira ritam dana, a kamen čuva uspomene stoljeća, desio se oproštaj koji je pokazao da i smrt može biti slavlje.
- Neki će reći da su pjesma i smijeh nedostojni groblja. Ali onaj ko je živio slobodno, zaslužuje da i u odlasku ostane dosljedan sebi. Njegovi tamburaši nisu remetili mir, već su ga stvarali. Oni su, zapravo, ispunili posljednju želju – da se ljudi sjete života, a ne smrti.
I možda je upravo to suština: neki ljudi žele da ih se pamti ne po suzama koje su drugi prolili, nego po smijehu koji su sami ostavili svijetu. Oproštaj u Rogoznici bio je podsjetnik da smrt ne mora biti samo kraj, već i krug koji se zatvara pjesmom, osmijehom i zahvalnošću. A taj stih, koji je odzvanjao među grobovima, još dugo će pratiti one koji su tog dana bili tamo – kao živi dokaz da se život može slaviti do posljednjeg daha.
