U današnjem članku vam pišemo na temu dubokih, nevidljivih rana koje nosimo iz djetinjstva, a koje nas prate kroz cijeli život.
- Svaka riječ, pogled, pa čak i postupak koji dolazi od roditelja, osobito majke, može oblikovati našu emocionalnu stvarnost i postaviti temelje za našu samoslikovitu vrijednost. Toksično roditeljstvo, iako možda nije uvijek namjerno, ostavlja tragove koji se mogu odraziti na naš život cijeli niz godina.
Razgovarajmo o toksičnim majkama, koje svojim ponašanjem, iako možda nesvjesno, stvaraju emocionalne ožiljke na svojim dječjim dušama. Toksična majka nije nužno loša osoba, već majka koja je možda sama bila povrijeđena, nesigurna ili neodrasla da bi shvatila dubinu svog ponašanja. Ono što čini razliku između toksičnog roditeljstva i normalnog je ponavljajući obrazac ponašanja, bez obzira na posljedice.
- Jedan od najrazornijih obrazaca toksičnog ponašanja je emocionalna ucjena, kada majka koristi osjećaj krivice svog djeteta kako bi manipulirala njegovim ponašanjem. Ova manipulacija se često skriva iza izraza ljubavi i brige, a dijete uči da je njegova odgovornost da spašava roditelja umjesto da samo brine o sebi. Tipični primjeri uključuju rečenice poput: “Ako me stvarno voliš, uradićeš ovo za mene,” ili “Ako odeš, srce će mi pući.” Odrasli ljudi koji su odrasli uz emocionalnu ucjenu često razvijaju ogromni strah od postavljanja granica, biraju partnere koje osjećaju da moraju spašavati, i osjećaju se krivima svaki put kad učine nešto za sebe.
Drugi obrazac toksičnog ponašanja je konstantna kritika, koja se često prikazuje kao briga. “Kažem ti to za tvoje dobro,” čuje dijete koje se iz dana u dan suočava s uvredama ili ponižavanjem. To ne mora biti izravno nasilje, ali stalna podrugljivost ili komentari na izgled, karakter ili sposobnosti mogu duboko utjecati na djetetovu samopouzdanost. Djeca koja odrastaju uz ovakvu kritiku često razvijaju nisku samopouzdanost, postaju izuzetno samokritična i imaju problem sa samoprihvaćanjem. Čak i kada su odrasli i primaju komplimente, oni ih ne mogu prihvatiti jer ih ne “sjeda” u sliku koju su o sebi izgradili kroz godine kritikovanja.
- Te nevidljive rane koje ostaju iz tih djetinjstava mogu oblikovati cijeli život. Ljudima koji su odrasli uz toksične majke često je teško stvoriti zdravu emocionalnu distancu, postaviti granice i osjećati se dovoljno dobrima. Ta iskustva nas često čine nesigurnima u svoje sposobnosti, jer su nas naši roditelji, a naročito majke, naučile da je ljubav povezana s uvjetovanjem, a ne s prihvaćanjem onakvima kakvi jesmo.
Prepoznavanje tih obrazaca i osvještavanje tih dubokih emocionalnih rana prvi je korak prema iscjeljenju. Razumijevanje da ne moramo nositi tu odgovornost za postupke naših roditelja može nam pomoći da krenemo putem samoprihvaćanja i emocionalne slobode. Na tom putu, najvažnija stvar je dopustiti sebi da postavimo granice, da kažemo “ne” i naučimo voljeti sebe onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvima su nas željeli vidjeti drugi.
