Naizgled obična priča iz Paraćina pretvorila se u jednu od onih životnih drama koje ostavljaju dubok trag, ne samo u životu glavnih aktera, već i u zajednici koja ih okružuje. Drago Petrović je 12 godina odgajao sina koga je smatrao darom ljubavi i zajedničkog života sa suprugom Marijom.
- Bio je posvećen otac, brižan suprug i čovjek koji je vjerovao da gradi stabilnu i toplu porodicu. Međutim, ono što se skrivao iza zidova njihovog doma pokazalo se kao izdaja koja bi mnoge slomila.
Od dana kada se Luka rodio, Drago je svoje slobodno vrijeme ulagao u roditeljstvo. Vodio ga je na treninge, pomagao u školi, pratio svaku sitnicu u njegovom odrastanju. Bio je otac koji se ponosio svakim osmijehom i svakim korakom. Iako mu je povremeno smetala misao da sin fizički ne liči na porodicu Petrović, uvijek je tu sumnju odbacivao, uvjeravajući sebe da ljubav ne mjeri genetiku. Ali jedna rečenica, izrečena tokom porodične svađe, srušila je sve ono u šta je vjerovao.
- Na jednoj slavi, Dragin brat Zoran u afektu je izgovorio riječi koje su promijenile tok života: „Znaš ti dobro čije je to dijete koje odgajaš!“ Iako je Marija pokušala da se izvuče i sve prikaže kao pijanu glupost, u Dragovoj duši ostao je trn. Od tog trenutka, svaki detalj prošlosti izgledao je kao dio slagalice koju do tada nije imao hrabrosti da posloži. Neizvjesnost ga je tjerala da potraži istinu, pa je odlučio da se podvrgne DNK testu. Rezultati su mu srušili svijet: Luka nije njegov sin, već dijete njegovog rođenog brata.
Izdaja je došla s dvije strane – od žene kojoj je vjerovao i od brata koga je smatrao osloncem. Marija je priznala da je tokom kratke pauze u vezi bila intimna sa Zoranom, a trudnoću je pripisala Dragom jer ga nije željela izgubiti. Zoran nije pokazao ni želju ni spremnost da preuzme odgovornost. Tako je Drago ostao sam – sa teretom saznanja, ali i sa djetetom koje je volio više od ičega.
Prema pisanju Politike, slične priče nisu rijetke u porodičnim sudovima Srbije, gdje se sve češće vodi borba između biološkog očinstva i onoga što se naziva emocionalnim roditeljstvom. Stručnjaci ističu da je za dijete najvažnije da ima stabilnu i sigurnu figuru, bez obzira na DNK rezultate. Upravo to pokazuje i Dragova odluka: iako je Mariju izbacio iz kuće, a brata precrtao iz svog života, Luku nije mogao da napusti.
- Nastavio je da ga vodi u školu, na treninge, da brine o njegovim sitnim i velikim potrebama. Za njega, Luka je ostao sin, bez obzira na biološke činjenice. „Njega sam odgajao i niko mi ne može oduzeti tih 12 godina,“ rekao je Drago u jednom razgovoru. Ta izjava postala je simbol očinske ljubavi koja prevazilazi granice genetike i izdaje.
Suočavanje s istinom bilo je jednako teško i za Luku. Kada je saznao detalje, osjećao se izgubljeno, ali je vrlo brzo rekao riječi koje su Dragom vratile smisao: „Nikoga osim tebe neću zvati tata.“ U tom trenutku, sve rane koje su mu zadali najbliži bile su barem djelimično ublažene – jer je znao da sin vidi u njemu ono što jeste: pravi otac.
Prema navodima RTS-a, porodični psiholozi naglašavaju da u ovakvim situacijama dijete često prolazi kroz krizu identiteta. Međutim, ako mu osoba koja ga je odgajala nastavi pružati ljubav i podršku, posljedice mogu biti znatno blaže. Stručnjaci dodaju da roditeljska figura nije određena biološkom povezanosti, već kontinuiranim odnosom povjerenja i ljubavi, što je u ovom slučaju Drago dokazao svakim svojim gestom.
Život mu se, naravno, promijenio. Bračni dom više nije isti, porodične veze su prekinute, a povjerenje u najbliže teško da će ikada obnoviti. Ipak, u očima svog sina i dalje je ostao ono što je bio od prvog dana – čovjek na koga se može osloniti. Luka je u njemu pronašao sigurnost, a Drago je u toj ulozi našao razlog da nastavi dalje. „Nisam ja izgubio dijete – izgubili su oni mene,“ rekao je u jednom intervjuu za lokalne novine, naglašavajući da izdaja ne može uništiti ljubav izgrađenu na zajedničkim godinama.
- Kako navodi Blic, ovakve priče otvaraju i širu društvenu raspravu o tome šta znači biti roditelj. U eri kada se sve češće koriste DNK testovi i kada se istina lako može otkriti, postavlja se pitanje: da li je krv važnija od ljubavi? Dragin slučaj pokazuje da se pravo očinstvo ne mjeri genetikom, već požrtvovanjem, brigom i bezuslovnom podrškom.
Danas Drago živi povučenije, ali mirnije. Ne priča mnogo o prošlosti, jer zna da bi svako podsjećanje samo otvorilo stare rane. Međutim, u njegovom pogledu i dalje se vidi snaga čovjeka koji je prošao kroz izdaju, ali nije dopustio da mu ona uništi najvažniji odnos – odnos sa sinom. Njegova priča ostaje primjer da očinska ljubav može biti jača od istine koja boli, i da čak i u najtežim trenucima, izbor srca može nadjačati sve ostalo.
