Kaže se da “para na paru ide”, a ova izreka dobija sasvim novu dimenziju kad se suoči s pričama iz stvarnog života. Na svijetu je malo zaista bogatih ljudi, ali upravo taj uzak krug nerijetko uspijeva ne samo da sačuva svoje bogatstvo, već da ga vremenom množi bez mnogo truda.
- Nasuprot tome, kada siromašan čovjek dođe do novca – bilo da je riječ o nasljedstvu, dobitku na lotu ili iznenadnoj pomoći – često biva žrtva svojih navika, poroka i okoline, a novac mu iz ruku iscuri brže nego što je došao.Jedna stara priča iz naroda, koju je zabilježio mudri Radmilo, zorno prikazuje ovu razliku. U želji da provjeri da li novac mijenja čovjeka ili samo pojačava ono što već nosi u sebi, odlučio je da sprovede neobičan eksperiment. Uzeo je dvije vreće sa jednakom količinom dukata – jednu je dao siromašnom čovjeku, a drugu bogatašu. Oba slučaja pažljivo je posmatrao i na kraju izvukao nepristrasnu pouku.
Prva vreća dukata dospjela je u ruke siromaha, čovjeka opterećenog dugovima, prijetnjama da će mu oduzeti kuću i ono malo stoke što mu je ostalo. Kad je primio vreću zlatnika, mislio je da je riječ o šali. Kad je shvatio da se radi o ozbiljnoj stvari, bio je presretan. Nije mogao dočekati da se pohvali porodici i komšijama. Međutim, umjesto da mu donese olakšanje, novac je postao izvor njegovih novih muka.
- Vrata njegove kuće ubrzo su počela da opsjedaju dužnici, komšije i rođaci. Svi su odjednom tražili naplatu za svaku sitnicu iz prošlosti – za milostinju, za posuđene stvari, za davno oproštene dugove. Brat se okrenuo protiv brata, porodica se podijelila, a zlatnici su se topili. Siromašni čovjek dijelio je novac, pokušavao svima ugoditi, i na kraju ostao bez ičega. Ono malo što je zadržao jedva je bilo dovoljno da sačuva kuću. Ostao je posvađan sa svima koje je do juče smatrao bliskima, a njegov život se vratio na staro – siromaštvo i samoća.
Druga vreća dukata uručena je bogatom čovjeku, vlasniku velikog imanja. I on je bio zatečen, ali nije odmah povjerovao da neko dijeli bogatstvo bez razloga. Kad se uvjerio da je poklon stvaran, otišao je kući i sakrio novac među ostale dragocjenosti, bez ikakve pompe. Nije govorio nikome, nije se mijenjao, nastavio je svoj svakodnevni posao kao da se ništa nije dogodilo. Vreća dukata je ostala netaknuta. Tek pred kraj života sjetio se poklona, otvorio je kovčeg i ostavio zlato svojim nasljednicima – kao dodatno bogatstvo, a ne spas od siromaštva.
- Na kraju ovog eksperimenta, Radmilo je sa skupinom najučenijih ljudi u mjestu raspravljao o rezultatima. Zaključak je bio jasan: onaj koji je već imao novac zna kako ga sačuvati i uvećati. Navikao je da donosi dobre odluke, zna vrijednost stvari i ne rasipa se. Njegovo bogatstvo nije samo stvar novčanika, već i duševnog sklada, samodiscipline i životne mudrosti. S druge strane, onaj ko nikada nije upravljao imetkom, lako izgubi kompas kada mu se isti pruži. Bez navike štednje, mjere i razboritosti, novac se troši bez razmišljanja, a sukobi sa okolinom postaju neizbježni.
Naravno, ova priča ne može predstavljati pravilo za sve – ljudi su različiti, a sudbina još više. Međutim, kao narodna pouka, već decenijama živi među ljudima kao opomena da novac ne rješava sve, i da je unutrašnja spremnost jednako važna kao i spoljašnja prilika.Jer novac ne mijenja čovjeka – on ga samo ogoli. A kako će se ko ponašati kad mu se pruži izobilje, više govori o njegovom karakteru nego o veličini kese s dukatima.
