U današnjem članku vam pišemo na temu zavisti i načina na koji se ona najčešće prikrada u međuljudske odnose.
- Ovo je priča ispričana jednostavno, iz ugla posmatranja svakodnevnog života, onako kako bi je prenio neko ko je više puta osjetio čudnu promjenu energije među ljudima oko sebe.
Zavist rijetko dolazi otvoreno i glasno. Ona ne ulazi u razgovor sa optužbama niti se pojavljuje kroz direktne sukobe. Mnogo češće se pojavi kao neobična tišina, hladan osmijeh ili komentar bez topline. U početku djeluje bezazleno, gotovo neprimjetno, ali vremenom počne da nagriza odnos. Tuđa sreća tada prestaje biti lijepa vijest i postaje podsjetnik na ono što zavidna osoba misli da joj u životu nedostaje.
Upravo zato je zavist specifična emocija. Ona ne boli samo zbog onoga što neko nema, već zbog činjenice da to ima neko drugi. Dok se bijes ispuca, tuga isplače, a strah s vremenom smiri, zavist zna da traje dugo jer se stalno hrani poređenjem. Zavidna osoba rijetko postavlja pitanje šta može promijeniti kod sebe. Umjesto toga, u njenim mislima se ponavlja jedno isto pitanje: zašto je neko drugi uspio, a ona nije.
Tu nastaje pravi problem. Umjesto da postane motivacija, zavist se pretvara u gorčinu. U tom stanju čovjek ponekad ne želi da sam napreduje, već potajno priželjkuje da drugi izgubi ono što ima. Ta unutrašnja borba često se ne vidi spolja, ali ostavlja trag u ponašanju, riječima i odnosima.
- Postoji jedna stvar koja zavidne ljude gotovo uvijek odaje, iako toga često nisu svjesni. Ne mogu se iskreno obradovati tuđem uspjehu. Taj znak se vidi u sitnicama: kada nekome ide dobro, oni postanu neobično tihi. Kada čuju za nečiji uspjeh, brzo ga umanjuju. Kada se neko raduje, oni mijenjaju temu ili ubace hladnu šalu. A kada se toj istoj osobi desi problem, odjednom postaju razgovorljiviji i prisutniji.
Zavist se rijetko izgovara direktno. Mnogo češće se provuče kroz ponašanje koje na prvi pogled izgleda bezazleno. To su takozvani mikro-signali koji s vremenom postaju jasni. Jedan od njih su komplimenti koji nose skriveni ubod, rečenice koje zvuče lijepo, ali ostavljaju gorak ukus. Zatim dolazi minimiziranje uspjeha, gdje se svaki trud pripisuje sreći ili slučajnosti. Često se pojavi i prikrivena konkurencija, gdje sve postaje takmičenje, čak i onda kada za to nema potrebe.
Kada zavidna osoba ne može da umanji uspjeh direktno, često pribjegava pričama iza leđa. Ogovaranje tada postaje način da se tuđa vrijednost spusti u očima drugih. Sve to proizlazi iz jednog osjećaja – tuđa radost im nije laka.
Korijen zavisti najčešće leži u nesigurnosti. Nečiji uspjeh osvijetli propuštene prilike, neispunjene želje i sumnje koje osoba nosi u sebi. Umjesto da se suoči s tim osjećajem, ona ga prebacuje na drugoga. Zavist sama po sebi ne čini čovjeka lošim, ali način na koji se nosi s njom može ozbiljno narušiti odnose.
- Kada se zavist prepozna kod nekoga iz okoline, nije potrebno ulaziti u rasprave ili dokazivanja. Mnogo je pametnije ne dijeliti sve planove i uspjehe sa svima, zadržati distancu od ljudi koji kvare radost i ne umanjivati sebe kako bi se drugi osjećali ugodnije. Radost ne treba skrivati, ali treba birati kome se povjerava.
Prema pisanju domaćih portala koji se bave psihologijom i međuljudskim odnosima, zavist se često javlja u najbližem okruženju – među prijateljima, kolegama, pa čak i članovima porodice. Upravo zato je najteža, jer dolazi od ljudi od kojih se očekuje podrška.
Domaći izvori koji analiziraju uticaj društvenih mreža navode da se osjećaj zavisti danas dodatno pojačava stalnim poređenjem sa tuđim životima koji djeluju savršeno. Fotografije uspjeha i sreće često kriju realnost, ali kod posmatrača bude osjećaj manje vrijednosti i nezadovoljstva sobom.
- Psiholozi koje citiraju domaći mediji ističu da zavist može biti i lični signal. Gotovo svako je barem jednom osjetio taj osjećaj, ali razlika je u tome šta se s njim radi. Neki ga pretvore u gorčinu, a neki u motivaciju da rade na sebi. Zavidne ljude najčešće odaje upravo nemogućnost da se iskreno raduju tuđem dobru, ali tuđa zavist nikada nije mjera nečije vrijednosti – već ogledalo unutrašnjeg nemira onoga ko je nosi.
