Ime Dražena Petrovića veže se uz riječ – legenda. On nije bio samo košarkaš, bio je simbol jedne generacije, dokaz da se upornošću i strašću može nadmašiti svaka granica. U nastavku više….
Njegov život, nažalost prekratak, isprepleo je vrhunsku sportsku karijeru i tragičnu sudbinu koja i danas izaziva suze u očima ljubitelja košarke.
U rodnom Šibeniku sve je počelo skromno – satima je gađao koš na igralištu kraj zgrade, bez svjetala i luksuzne dvorane.
Dok su njegovi vršnjaci sanjali velike stvari, on ih je ostvarivao, uvijek korak ispred. Sa 15 godina debitovao je u tadašnjoj Prvoj ligi i već tada bilo je jasno da se pred svijetom pojavljuje izuzetna priča. Njegov talenat nije bio darovan samo njemu, već i svima koji su ga gledali – jer je donosio radost.
- Put ga je odveo do NBA lige, gdje je u Netsima pokazao ono što su mnogi već znali – da je sposoban stati rame uz rame s najboljima na svijetu. Nije ga bilo strah Jordana, Millera ili drugih velikana – njegova ruka bila je mirna, njegov šut precizan, a srce nepokolebljivo. Statistike su govorile same za sebe, ali još snažnije su govorili osmijesi ljudi koji su ga upoznali.
Oni koji su ga voljeli, kažu da nikada nije bio samo sportista. Dražen je znao sjesti nakon utakmice i raspitivati se o porodicama, prijateljima, običnim stvarima koje čine život. Njegovi su razgovori bili iskreni, a njegova toplina prelazila granice. Upravo zato mnogi ga pamte ne samo po rekordima, nego i po jednostavnosti kojom je prilazio svakome.
- Rat u domovini nosio je svoje breme i on ga je osjećao. Dok su dvorane u Americi odjekivale aplauzima, negdje daleko njegovi sugrađani gubili su domove i živote. U njemu je uvijek postojao taj tihi bol, o kojem nije rado govorio, ali koji se mogao naslutiti u tišini između osmijeha. Posebno ga je pogodio gubitak prijateljstva s Vladom Divcem, jer je za njega prijateljstvo bilo svetinja.
I onda – tragičan kraj. Juni 1993. godine zauvijek je obilježio sportsku povijest. Na jednoj njemačkoj autocesti, sudar je prekinuo život mladića koji je tek počeo osvajati svijet. Imao je samo 28 godina. Vijest je pogodila navijače i sportske zajednice kao grom – jer gubitak takve ličnosti nije bio samo gubitak sporta, već i čovječnosti.
- Tisuće su ga ispratile na posljednjem putu. U Šibeniku, Zagrebu, pa i mnogo šire, ljudi su plakali kao da su izgubili nekoga bliskog. Bio je i ostao “košarkaški Mozart”, umjetnik igre čije melodije i danas odzvanjaju u svakoj dvorani kada lopta dotakne mrežicu.
Posthumno je uvršten u Kuću slavnih, njegov dres povučen, a njegovo ime upisano među besmrtne. Ali ono što je možda važnije – Dražen i danas živi kroz priče, dokumentarce, murale i, prije svega, kroz djecu koja s loptom u rukama sanjaju da budu baš poput njega.
- Ostaje sjećanje na čovjeka koji je volio život, igru i ljude oko sebe. Dražen Petrović nije samo igrao košarku – on je disao za nju, živio je kroz nju, a na kraju je postao dio njezine vječnosti. I zato, iako ga nema već tri desetljeća, on je i dalje tu – u pričama, u srcima i u svakom trenutku kada sport nadmaši granice običnog.
