Nik Vujičić je ime koje gotovo niko ne izgovara ravnodušno. Rođen bez ruku i nogu, ali sa neugasivom snagom duha, postao je simbol istrajnosti, vjere i volje za životom.
- Ono što bi za mnoge bio kraj nade, za njega je bio početak puta ka izuzetnom životnom pozivu – da inspiriše druge i pokaže da se i u najtežim okolnostima može pronaći smisao i radost.
Rođen 4. decembra 1982. u Melburnu, u porodici srpskih imigranata, Nik je od prvog trenutka bio iznenađenje za svoje roditelje. Njegov otac Boris bio je prisutan na porođaju i prvi je vidio sina bez udova. Šok i bol zamijenili su ljubav i odluka da dijete, uprkos svemu, dobije svu pažnju i brigu. Njegova majka Duška, iako uplašena, nikada ga nije odbacila. Upravo ta bezuslovna roditeljska ljubav postala je temelj Nikove unutrašnje snage.
Djetinjstvo nije bilo lako. Kao prvi učenik s invaliditetom u redovnoj školi u Australiji, Nik se susreo s ismijavanjem i okrutnošću vršnjaka. Često se pitao zašto se uopšte rodio. U tim trenucima beznađa, čak je razmišljao da digne ruku na sebe. Sa samo osam godina pokušao je samoubistvo, ali ga je spriječila misao na roditelje i njihovu ljubav. Shvatio je da bi im njegova smrt bila još veći teret. Od tog trenutka odlučio je da više nikada neće odustati od života.
- Prekretnicu je donio jedan članak koji mu je majka pročitala – priča o teško bolesnom čovjeku koji je inspirisao druge da žive. Tada je Nik spoznao da i on može biti svjetionik nade. U tinejdžerskim godinama postao je aktivan u školi, a kasnije i na univerzitetu, gdje je završio studije računovodstva i finansijskog planiranja. No, njegova prava misija nije bila iza kancelarijskog stola, već pred publikom.
Kada je prvi put stao pred studente da govori, njegov sedmominutni govor rasplakao je mnoge već nakon tri minute. Njegove riječi o samoprihvatanju i vjeri u život bile su toliko snažne da je jedna djevojka prišla i kroz suze ga zagrlila, rekavši: „Danas mi se život promijenio.“ Taj trenutak bio je jasan znak da je Nik pronašao svoju svrhu – da pomaže ljudima da povjeruju u sebe.
Njegovi govori postali su poznati širom svijeta. Često bi na sceni pokazao kako je moguće pasti i ponovo ustati, uprkos fizičkim ograničenjima. „Neuspjeh nije kraj. Važno je kako završavaš,“ znao je reći. Njegova poruka bila je jednostavna, ali snažna: padovi su dio života, ali ključ je u tome da uvijek ponovo ustanemo.
- Nik nije samo govorio – on je i živio život punim plućima. Bavio se surfovanjem, skakao padobranom, putovao svijetom, pokazivao da tijelo nije granica ako je duh snažan. Godine 2012. oženio se Kanae Mijahara, a danas su roditelji četvoro zdrave djece. Njihova priča je dokaz da ljubav i porodica prevazilaze sve prepreke.
Osim motivacionih govora, Nik je pisac i autor više knjiga, uključujući i „Život bez granica“, u kojoj dijeli svoje iskustvo i filozofiju života. Njegova neto vrijednost danas se procjenjuje na milione dolara, ali njegova najveća ostavština nisu materijalna dostignuća, već milioni ljudi kojima je promijenio životne perspektive.
Vujičić je osnovao i sopstvenu organizaciju „Stav je visina“, kroz koju širi poruku nade i vjere. Njegov životni moto može se svesti na jednostavnu misao: fizičke granice ne određuju čovjekovu vrijednost, već njegova sposobnost da voli, vjeruje i inspiriše druge.
- Mnogi ga doživljavaju kao svjetskog heroja. Neki pak kritički primjećuju da Nik često govori samo o svojoj situaciji, ali i takvi komentari ne mogu umanjiti činjenicu da je on uspio ono što mnogi nisu – da svoju ličnu priču pretvori u pokretačku snagu miliona.
Nik je pokazao da sreća ne zavisi od tijela, već od duha. U svijetu u kojem se ljudi često žale na sitne probleme, njegova priča podsjeća na pitanje: da li su naši izazovi zaista toliko nepremostivi? Njegov primjer daje jasan odgovor – sve je moguće ako čovjek vjeruje i ne odustaje.
