Svima nam je poznat Novak Đoković čije ime je odavno nadišlo granice u sportu: šampion koji jednako brižljivo čuva ulogu oca i muža, čovjek čiji se uspon ne mjeri samo trofejima, već i vrijednostima koje nosi.
- Posljednjih dana društvene mreže preplavila je fotografija na kojoj plače. Nije to bila suza poraza, niti prolazna emocija trenutka, već duboka, zahvalna suza – sjećanje na Jelenu Genčić, prvu trenericu koja je prepoznala iskru u dječaku s Kopaonika i zapalila vatru koja će gorjeti decenijama.
Kada je kao dijete prvi put stao pred nju, Jelena je osjetila da gleda u budućeg šampiona. Roditeljima, Dijani i Srđanu, kazala je nešto što je tada zvučalo gotovo nevjerovatno: da će im sin već kao tinejdžer biti među najboljima na svijetu. Nije nudila prazna obećanja – nudila je plan, rad i strpljenje. Uz njenu pomoć, Novak je kroz rane godine savladao ne samo osnovnu tehniku, već i ono što mnogi sportisti nikad do kraja ne usvoje: disciplinu podjednaku radoznalosti, fokus koji ne uguši radost igre i poštovanje koje ne zavisi od rezultata.
U tim formativnim sezonama Jelena je uradila nešto što bi malo ko učinio: do njegove dvanaeste godine držala mu je hiljade besplatnih časova, a treninzi su nerijetko započinjali knjigom i razgovorom, pa tek onda reketom. Učila ga je da je sport dio kulture, da je pobjeda sadržajnija kada je ispraćena čestitim ponašanjem i da je poraz podnošljiviji kada iz njega izvučeš pouku. Takvo obrazovanje nije imalo cijenu; ono je imalo smisao. I zato su današnje Novakove suze – u trenucima najvećih pobjeda – suze zahvalnosti.
- Kada je 2011. na travi Vimbldona podigao prvi pehar, ostvario je san o kojem su zajedno govorili dok je još bio dječak. A kada je 2024. u Parizu osvojio olimpijsko zlato, u kamere je izgovorio poruke koje se ne zaboravljaju: zahvalio se onima koji su ga oblikovali, posebno Jeleni Genčić, i zaplakao. U tom kadru nije se vidio samo šampion koji sabira trofeje, već čovjek koji priznaje dug ljubavi i znanja.
RTS je više puta podsjećao da su Jelena i Novak gradili odnos koji prevazilazi klasičan model trener–igrač: brinula je o njegovom ritmu učenja, ishrani, snu, urednosti; insistirala je da samostalno sprema opremu i da razumije zašto svaka sitnica na putu ka vrhu ima značaj. Takva pedagogija stvarala je igrača, ali prije svega ličnost. Izvor: RTS.
Sati provedeni u njenoj kući na Dedinju nisu bili samo tenis. Analizirali su Samprasa, Edberga, Agasija; rezali su mečeve na segmente, tražeći u svakom potezu logiku i osjećaj. Jelena je ponavljala da se protivnik najprije pobjeđuje poštovanjem – jer poštovanje rađa jasnu misao, a jasna misao rađa pravu odluku u presudnoj lopti. Zato i danas, kad god Novak govori o fer-pleju, između redova odjekuje njen glas.
- Godinama poslije, svakom novom titulom vraćao se misli na nju. Blic je bilježio njegove emotivne izjave nakon trijumfa, posebno poslije Vimbldona 2022, kada je rekao da žali što Jelena nije fizički tu da zajedno proslave, ali da osjeća kako je njena ruka vodila njegovu karijeru još od prvih udaraca. U tim riječima nije bilo patetike, već smirenog priznavanja istine: da iza svakog velikog sportiste stoji neko ko je u njega vjerovao kada još niko drugi nije. Izvor: Blic.
Novakova i Jelenina priča dobila je i svoj simbol u prostoru. Nedeljnik je podsjetio na mural koji je 2019. osvanuo na ogradi njene vile na Dedinju, s porukom: „Novak Đoković. Tvoje srce stvara istoriju.“ To nije bila samo posveta učiteljici, nego i podsjetnik zajednici da je trenerstvo poziv koji oblikuje ljude, ne samo rezultate. U vremenu u kojem se sve mjeri brojkama, taj natpis slavi onu dimenziju sporta koja se ne zbraja u statistici – karakter. Izvor: Nedeljnik.
Kroz sve te godine Novak je sačuvao Jeleninu ključnu lekciju: da se veliki ciljevi dosežu radom koji ne traži aplauz i radošću koja ne zavisi od pobjede. Zato se u njegovim javnim nastupima često osjeća mirna odlučnost; zato poslije teških momenata zna da se vrati i zato mu suze ne smetaju – naprotiv, one svjedoče da je ostao čovjek usred pritisaka koji bi mnoge slomili.
- U današnjem kadru u kom plače, zapravo se vidi kontinuitet jedne veze koja traje i nakon života. Jelena je davno otvorila vrata njegove znatiželje; on je kroz njih prošao i izgradio karijeru bez presedana. Danas, kad govori o zahvalnosti, on zapravo sklapa krug: od djeteta koje drži reket veći od podlaktice do čovjeka koji zna da nijedan stadion nije dovoljno velik da primi sve ljude kojima duguje „hvala“.
I možda je baš zato ta fotografija snažno odjeknula – jer podsjeća da vrhunski sport nije samo zbir naslova, nego priča o odnosu, povjerenju i prenošenju svjetla. Jelena Genčić bila je ta koja je prva upalila plamen; Novak Đoković je taj plamen učinio vidljivim čitavom svijetu. A suze? One su samo dokaz da je zahvalnost, kad je istinska, jača od svake kamere i bilo kog trofeja.
