U današnjem članku pišemo o temi koja nosi snažnu poruku o ljubavi, životnim iskušenjima i novim počecima. U najjednostavnijim riječima, riječ je o ženi koja je, uprkos brojnim gubicima, uspjela ponovo pronaći sreću i ljubav, i to u godinama kada je već pomislila da je taj dio života iza nje.
- Jasmina Karavdić iz Visokog podijelila je svoju životnu priču kao tihu, ali snažnu poruku svima koji vjeruju da je kasno za nove odluke. Njen put nije bio ni jednostavan ni lagan, ali upravo zato nosi posebnu težinu. Udala se veoma mlada, sa samo šesnaest godina, u dobi kada većina tek počinje razmišljati o životu. Ipak, kako kaže, nikada nije zažalila zbog toga. Njen prvi brak trajao je punih trideset godina, sve dok joj sudbina nije oduzela muža mnogo prerano.
Kada se osvrne na te rane godine, Jasmina se sjeća koliko je ta ljubav bila djevojački naivna, nježna i pomalo nespretna. Zvala ga je “adžija”, nadimkom iz mladosti koji je u njenom srcu ostao kao uspomena na prve emocije koje je ikada osjetila. U to vrijeme oboje su bili mladi, provodili bezbrižne sate u druženju, ali život ih je odveo u različitim smjerovima. On je otišao u vojsku, a Jasmina, ne želeći da prolazi kroz čekanja i neizvjesnost, nastavila je svojim putem, vjerujući da je donijela pravu odluku za sebe.
Kasnije se udala za komšiju, čovjeka s kojim je izgradila dom i porodicu. Zajedno su dobili tri sina i godinama živjeli u slozi, dijeleći svakodnevne obaveze, radosti i teškoće. Taj brak bio je čvrst i miran, ali ga je prekinula prerana smrt njenog supruga. Umro je u 53. godini, ostavljajući Jasminu da nastavi sama. Za nju je to bio izuzetno težak period. Prošlo je jedanaest godina u kojima je naučila kako izgleda tišina u kući u kojoj više nema partnera, ali i tišina u srcu kada djeca odrastu i odu za svojim životima.
Njeni sinovi preselili su se u različite dijelove svijeta, ali su uvijek nalazili vremena da je obilaze. Ona je živjela mirno, prilagođavajući se samoći, uvjerena da je novo poglavlje ljubavi iza nje. Ali život ju je iznenadio baš onda kada se prestala nadati.
- Ponovni susret s adžijom desio se nakon mnogo godina. I on je prošao kroz sopstvene životne izazove – razveo se 2007. godine i pokušavao izgraditi novi život. Njihovi putevi ponovo su se ukrstili, ali ovaj put kao ljudi s iskustvom, ožiljcima i mudrošću koju nosi zrelost. Polako, gotovo neprimjetno, rodila se nova bliskost, a iz nje i ljubav za koju nisu vjerovali da će ponovo osjetiti.
Od tog trenutka počinje Jasmina, kako kaže, njeno “drugo proljeće”. Već 17 godina žive zajedno, a taj brak opisuje kao nešto što prevazilazi sva očekivanja koja je imala o ljubavi u kasnijim godinama života. U ovom odnosu pronašla je smirenost, nježnost i partnerstvo kakvo nije ni slutila da će ponovo doživjeti. Kaže da sada, više nego ikad, razumije vrijednost razgovora i prisustva. Njena komšinica se često čudi koliko dugo i koliko često pričaju telefonom, ali Jasmini to nije iznenađenje – razgovor im je postao svakodnevna radost, dio rituala koji održava njihovu bliskost živom.
S vremena na vrijeme čuje žene koje se pitaju “šta će mi sada brak” i ne razumije takav stav. Za nju je brak s adžijom postao nešto što joj daje sigurnost, oslonac i osjećaj pripadnosti. Nakon godina samoće i tuge, shvatila je koliko je vrijedno imati nekoga s kim možeš dijeliti i lijepe i teške trenutke.
Nije joj bilo lako donijeti odluku da se ponovo uda. Bio je to period unutrašnjih borbi, strahova i dvojbi. Pitala se da li je ispravno, da li je prerano ili prekasno. Ali na kraju je poslušala srce. Njena djeca, iako daleko, bila su joj najveća podrška. Svaki njihov poziv, svaka posjeta i svaki osmijeh unuka davali su joj ohrabrenje. Njena porodica prihvatila je njen novi početak i bila uz nju, a to joj je dalo dodatnu snagu da zakorači u novu životnu fazu.
- Jasmina danas živi punim plućima. Kaže da joj život nikada nije bio bolji i da je zahvalna na svakom trenutku – i lijepom i teškom – jer ju je baš sve to dovelo do mjesta na kojem se sada nalazi. Naučila je da ljubav nije rezervisana samo za mladost, da sreća može doći u bilo kojem poglavlju života i da je čovjek sposoban ponovo voljeti čak i onda kada misli da je to nemoguće.
Njena priča podsjeća da život nikada nije pravolinijski put. On se sastoji od uspona i padova, zatvorenih i otvorenih vrata, poglavlja koja se završavaju i onih koja počinju onda kada ih najmanje očekujemo. Jasmina je dokaz da se čovjek može ponovo pronaći, ponovo voljeti i ponovo živjeti punim srcem, bez obzira na to koliko godina ima ili kakve je rane nosio kroz život.
Ona pokazuje da je najvažnije ostati otvoren, vjerovati u sebe i ne zatvarati vrata pred mogućnošću sreće. Jer ponekad, baš onda kada mislimo da je kasno, život nas iznenadi najljepšim darom.
