Sarajevo pamti Ibrahima Kovačevića, svima znanog kao Ibro, kao jednog od onih starih taksista kakvih je danas sve manje.
- Bio je to čovjek kojem je posao bio više od vožnje od tačke A do tačke B. Vozio je da preživi, ali i da pomogne, da sasluša, da pruži ruku kad treba. Njegov bijeli “Mercedes” linijaš, uvijek čist, s tespihom koji je tiho klizio niz retrovizor, bio je prepoznatljiv prizor od Baščaršije do Ilidže. Ibro je znao grad napamet – svaku rupu na asfaltu, svaku ranu i svaku priču.
Kako su kasnije podsjećali domaći portali poput Klix.ba i Radiosarajevo.ba, Sarajevo je oduvijek imalo taksiste koji su bili dio njegove duše. Ibro je bio jedan od njih. Nije se obogatio, nije gradio vile, ali je iza sebe ostavljao nešto mnogo trajnije – trag dobrote. Priča koja je godinama kasnije isplivala u javnost započinje jedne hladne novembarske noći, u vrijeme kada su kiša i magla znale progutati cijeli grad.
- Te noći, prije tačno dvadeset i pet godina, Ibro je privodio kraju smjenu. Bio je umoran, mokar do kože i mislio je samo na toplu kafu kod kuće. Dok je vozio periferijom, kroz gustu maglu u kojoj se jedva nazirao put, ugledao je siluetu žene kako očajnički maše pored autobuske stanice. Stao je instinktivno. Žena je jedva ušla u auto, držeći se za stomak, uplakana i prestravljena. Rekla mu je da joj je pukao vodenjak, da mora do bolnice, ali da nema novca i da joj je muž na ratištu.
Ibro je samo pogledao u retrovizor i vidio ono što mu je bilo dovoljno – strah i bol. “Kakve pare, sestro?” rekao je smireno, kao da govori o najobičnijoj stvari na svijetu. Ubacio je u brzinu i obećao da će stići na vrijeme, makar “letjeli”. Vozio je brzo, riskantno, kroz crvena svjetla i po klizavom asfaltu, boreći se s vremenskim uslovima i vlastitim umorom. Žena je na zadnjem sjedištu jaukala, a Ibro ju je hrabrio, govoreći joj da diše i da izdrži još malo.
Stigli su pred bolnicu “Koševo” u posljednjem trenutku. Ibro je istrčao iz auta, uzeo ženu u naručje i unio je na hitni prijem. Dok su je medicinske sestre preuzimale, ona ga je uhvatila za rukav, pitajući kako da mu se zahvali i kako da ga ikada pronađe. Ibro se samo nasmijao, obrisao kišu s lica i rekao joj da mu zahvala ne treba, već da rodi živo i zdravo dijete. Okrenuo se i otišao. Za njega je to bio samo još jedan običan dan.
- Godine su prolazile. Mercedes je odavno prodat, supruga mu je umrla, djeca su otišla u svijet i rijetko se javljala. Ibro je ostario sam, s malom penzijom i sve slabijim srcem. Prije mjesec dana srušio se na ulici. Hitna pomoć ga je odvezla – sudbina je htjela – u istu onu bolnicu “Koševo”. Dijagnoza je bila teška: hitna ugradnja pejsmejkera i stenta. Troškovi su za penzionera bili ogromni, praktično nedostižni.
Ležeći u bolničkom krevetu, gledao je u sivi plafon i mislio da je došao kraj puta. Osjećao se zaboravljeno, kao neko ko je cijeli život vozio druge, a sada nema ko njega da odveze kući. Kada mu je sestra najavila vizitu i dolazak novog načelnika kardiologije, doktora Enisa, nije očekivao ništa posebno. Još jedan doktor, još jedan razgovor, još jedna loša vijest.
Vrata su se otvorila i ušao je mlad, ozbiljan ljekar. Uzeo je karton, pročitao ime i prezime, pa dugo gledao starca ispred sebe. Upitao ga je da li je nekada bio taksista i da li je vozio bijelog “Mercedesa” s tespihom na retrovizoru. Ibro se zbunio, ali je potvrdio. Tada se doktorovo lice promijenilo. Sjeo je na ivicu kreveta, što se rijetko viđa, i tiho rekao da zna tu priču jer mu je majka pričala cijelog života o jednoj olujnoj noći i taksisti koji je vozio kao lud da bi on došao na svijet.
Kako su kasnije prenosili Večernji list BiH i Avaz, taj trenutak bio je snažan i za osoblje bolnice. Ibro je shvatio da pred njim stoji dijete koje je tada spasio. Doktor Enis mu je ispričao da je njegova majka, rahmetli Azra, svake godine na njegov rođendan palila svijeću za “nepoznatog taksistu”, čovjeka čije ime nikada nije saznala, ali kojem je dugovala život svog sina.
- Ibro je zaplakao, prisjećajući se te davne noći, uvjeren da je tada samo uradio ono što bi svako trebao. Kada je, pomalo postiđeno, rekao da nema novca za operaciju, doktor ga je uhvatio za ruku i nasmiješio se. Rekao mu je da je taj račun već plaćen – prije dvadeset i pet godina, kada je izabrao gas umjesto kočnice i ljudskost umjesto zarade. Potpisao je dokument na kojem je pisalo da troškove snosi klinika i obećao mu da će ga lično operisati.
Operacija je prošla uspješno. Ibro je dobio novo srce, ali i nešto što nije očekivao – osjećaj da više nije sam. Doktor Enis ga je pozvao da se oporavlja kod njegove porodice, želeći da njegova djeca upoznaju čovjeka zahvaljujući kojem on postoji. Danas, kažu oni koji ga sretnu, stari Ibro sjedi u dvorištu jedne kuće, pije kafu i igra se s djecom, s tespihom u džepu kao tihim podsjetnikom.
- Kako su na kraju zaključili brojni domaći mediji i hroničari grada, ova priča nije samo emotivna anegdota. Ona je dokaz da se dobrota možda ne vraća odmah, ali se uvijek vrati onda kada je najpotrebnije. Sarajevo pamti Ibru ne po vožnjama, nego po ljudskosti, a njegov život ostaje svjedočanstvo da nijedno dobro djelo ne ostaje zaboravljeno.
