U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivu priču koja otvara prozor u život jedne žene koja je, poput mnogih majki, vjerovala da smisao njenog postojanja počiva isključivo na brizi o djeci.
- To je priča o Gordani, ženi iz Srbije koja je čitav život posvetila porodici, ne shvatajući da će jednoga dana, kada djeca odrastu i odu, ostati sama sa sopstvenim mislima – ali i sa mogućnošću da konačno upozna sebe. Ova priča je emotivna, topla, i nadasve ljudska, jer govori o preobražaju koji se dogodio onda kada je mislila da je sve završeno.
Gordana je, kao i mnoge žene njene generacije, bila uvjerena da je majčinstvo njena najveća obaveza i najvažniji poziv. Godinama je radila, podizala djecu, gradila dom, stvarala sigurnost. Živjela je za njihove potrebe, njihove želje i njihove planove. Nije odlazila na odmore, nije imala vrijeme za sebe, niti je razmišljala o tome šta bi mogla biti izvan uloge majke. Njena svrha bila je briga o drugima — i samo to. Ali onda su djeca odrasla, zauzela se svojim životima i u tom trenutku je shvatila da je ostala praznih ruku.
U početku su je pozivali redovno, donosili vijesti, dijelili trenutke. Ali kako su im se porodice širile i obaveze gomilale, pozivi su postali rjeđi, posjete još rjeđe, sve dok nije ostala da čeka — danima, sedmicama, pa i mjesecima. Gordana je sjedila pored prozora, gledala u telefon kao u jedinu vezu sa vanjskim svijetom. Svaki put kada bi ekran zasvijetlio, srce bi poskočilo, samo da bi se razočarano smirilo kad bi shvatila da to nije poruka od djece.
- Jedne jeseni, kada se iznenada razboljela, postalo je bolno jasno: nema nikoga da joj pomogne. Sama je odlazila kod ljekara, sama uzimala terapije, sama brinula o sebi. U tom trenutku je shvatila najtežu istinu — da je svoj život potrošila u čekanju onih koji su odavno nastavili svoje puteve. Pet dana je provela kao u magli, izgubljena, iscrpljena, stalno gledajući u telefon koji je ćutao.
Ali tada je u njen život ušla komšinica — tiho, nenametljivo, kao neko ko je prepoznao bol jer ju je i sam nosio. Sela je pored Gordane i ispričala joj da je i sama godinama patila čekajući poziv djece, sve dok nije naučila da živi za sebe, a ne za pozive koji možda neće doći. Te riječi su pogodile Gordaninu dušu kao osvjetljenje: živjela je zatvorena u kavezu vlastitog očekivanja.
Zato je odlučila da napravi prvi mali korak. Sakrila je telefon. Nekoliko dana nije proveravala poruke, nije držala uređaj blizu. U početku je osjećala tjeskobu, strah, pa čak i grižu savjesti — kao da je prekršila neku majčinsku dužnost. Ali taj osjećaj je polako ustupao mjesto drugom: osjećaju slobode. Po prvi put u dugo vremena, nije čekala da neko drugi odredi ritam njenog dana.
Krenula je u šetnje. Čitala knjige koje je godinama ostavljala po strani. Posjetila muzej sama — i osjetila zadovoljstvo jer je to bio njen izbor. Upoznala komšinicu Ljudmilu, sa kojom je pila čaj i smijala se toliko iskreno da je osjetila kako se sloj po sloj njene tuge topi. Ponovo je pronašla stari vez i počela da veze uveče, osjećajući kako joj se vraća životna toplina.
U jednom trenutku je shvatila: prestala je da čeka poziv svoje djece — i prvi put posle mnogo godina, bila je mirna. Više nije živjela u stalnom očekivanju, niti je brojala dane između poziva. Bila je slobodna da bira šta će gledati, kuvati, gdje će otići. Čak i izlazak u bioskop samostalno postao je znak hrabrosti, a ne usamljenosti.
- I što je bilo najzanimljivije — baš tada, kada je prestala da ih pritiskom podsjeća na svoju usamljenost, djeca su joj se češće javljala. Vidjeli su da nije tužna, da ih ne optužuje, da je napokon našla svoj mir. Susreti su postali lakši, topliji, iskreniji. Ona više nije tražila opravdanja od njih, niti su oni osjećali grižu savjesti. Pronašli su novu ravnotežu.
Iako još uvijek ponekad osjeti poriv nostalgije za vremenima kada je kuća bila puna dječije graje, Gordana više ne gradi svoju sreću na pozivima drugih. Ne mjeri svoju vrijednost brojem poruka koje dobije. Shvatila je da život posle šezdesete ne mora biti tišina, već prostor koji ispunjava sama, onako kako želi.
Kako navode autori u svojim analizama na RTS-u, upravo ovakve priče govore o tome koliko je važno da se ljudi treće životne dobi okrenu sebi i potraže nove načine ispunjenja, umjesto da žive u tišini očekivanja. (Izvor: RTS – društvo i životne priče).
U tekstovima koje objavljuje Blic Žena, često se ističe da se emocionalna sloboda javlja tek kada se majke oslobode osjećaja da moraju biti neprestano dostupne, što ih oslobađa pritiska i stvara zdravije odnose s djecom. (Izvor: Blic Žena – porodična psihologija).
Slično tome, psiholozi čije priče prenosi Dnevni Avaz naglašavaju da starost ne znači kraj, već početak jedne zrelije, smirenije faze života, u kojoj je važno da ljudi rade na vlastitoj sreći, a ne na očekivanjima drugih. (Izvor: Dnevni Avaz – savjeti za mentalno zdravlje).
- Danas, Gordana kaže da je njen život ispunjeniji nego ikada. Ima svoje rituale, svoje male radosti, svoje knjige, svoje šetnje, svoje prijateljice. Nije prestala biti dobra majka — samo je prestala da gradi svoj identitet oko čekanja.
„Nisam postala lošija majka time što sam prestala da patim — postala sam svoja,“ kaže ona u svom pismu.
I možda je upravo to najljepši poklon koji je mogla dati sebi u ovim godinama — slobodu da živi, da diše i da bude srećna bez potrebe da iko odobrava njenu vrijednost.
Njena priča je podsjetnik svim ženama: život ne prestaje kada djeca odu — tada tek počinje.
