Otkako je Marta umrla prošle zime, tišina u maloj seoskoj kući postala je Antunu teža od svakog posla. Marta i on su sve radili zajedno, od jutra do večeri, bez razdvajanja.
- Zajedno su gradili svoj život, ali sada je Antun ostao sam, samo sa Cvijanom, starim konjem doratom kojeg su odgajili od ždrebeta. Marta je obožavala Cvijana. Govorila je da je on njihova duša i da ih čuva, što nije bila samo ljubavna izjava, već i duboko ukorijenjeno vjerovanje.
Međutim, stvarni problemi nisu čekali. Ljubav prema konju i svim stvarima koje su ga podsjećale na Martu nisu plaćali račune. Krov je prokišnjavao, lijekovi za Antunov pritisak bili su skupi, a penzija nije bila dovoljna ni za osnovne životne potrebe. Antun je znao da je došlo do trenutka kad su se svi dugovi morali platiti, iako nije želio donijeti takvu odluku. No, nakon mjeseci razmišljanja, srce mu je bilo slomljeno dok je shvatio da nema izbora – morao je prodati Cvijana.
- Odluka je pala jedne hladne novembarske večeri, kada je postalo jasno da će jedini način da prežive biti prodaja konja. Da bi to učinio, oglasio je prodaju u lokalnim novinama, i nakon nekoliko dana javio mu se samo jedan kupac – mesar iz susjednog grada. Iako je Antunu srce bilo teško pri pomisli na prodaju svog vjernog konja, mesar je ponudio gotovinu, i to odmah. Kupac je bio grubi, a njegov glas preko telefona odavao je nesigurnost u cijeloj situaciji. Očekivao je da će biti lakšeg srca, ali duboko u sebi znao je da se sve menja.
Subota je došla s maglom i sivim nebom, kao da je i samo vrijeme osjećalo duboku tugu koja je vladala. Antun nije mogao da spava. U zoru je izašao u štalu sa posljednjom jabukom koju je čuvao, kao da je to bio neki način da se oprosti. “Oprosti mi, momče,” šaputao je konju, držeći ga blizu sebe, no Cvijan je samo mirno žvakao, što je zapravo bila jedina stvar koja ga je mogla umiriti. Na kapiji se tačno u deset pojavio kamion sa prikolicom. Ispao je krupan čovjek u radničkom kombinezonu, s očiglednim namjerama da kupi konja.
Kada su došli do hrasta, Cvijan je stao. Iako su prošli mnoge teške trenutke zajedno, upravo kod ovog drveta, gdje je Marta voljela sjediti, nešto se promijenilo. Konj je iznenada počeo panično kucati kopitom o zemlju, njišteći u strahu. Antun je pokušao povući Cvijana, ali konj nije želio da se pomjeri. Kopao je zemlju, ubrzo pogađajući nešto tvrdog. Antun je zaronio rukama u zemlju, osjećajući kako mu srce pada kad je prepoznao metalnu kutiju – staru limenu kutiju od keksa koju je Marta godinama čuvala, za “crne dane”, kako je ona to nazivala. Bio je to novac koji je ona godinama skrivala.
- Tako je otkrio da je Marta, u svojoj mudrosti, ostavila novac skriven ispod omiljenog drveta, a Cvijan je znao gdje se nalazi. To nije bila samo slučajnost; konj je čuvao tajnu sve ove godine, čekajući pravi trenutak da otkrije ono što je Marta znala da će Antun trebati. Sa suzama u očima, Antun je shvatio da su i Marta i Cvijan činili sve što su mogli da ga zaštite, čak i kad je on mislio da je jedini izlaz iz ove situacije prodaja konja.
Kupac, zbunjen i pohlepan, pitao je koliko novca ima u kutiji. Antun je polako stao, zatvorio kutiju i stegnuo je uz grudi, vraćajući se svom ponosu i odlučnosti. “Nije na prodaju,” rekao je jasno, okrenuvši se prema kupcu. Iako je kupac bio ljut i pokušao je pregovarati, Antun je bio neumoljiv. S novcem koji je već imao, isplatio je dugove, popravio krov, a ostatak novca je, kao po dogovoru s Martinom, sakrio na starom ormaru.
Za Antuna, ovaj trenutak nije bio samo pitanje novca, već je to bila ponovna veza s Martinom, i duboko razumijevanje kako su svi zajedno, čak i u najtežim trenucima, bili čuvari jedan drugog. Cvijan, sa svojim neizmjernim razumijevanjem i posvećenosti, ostao je tu da štiti ne samo Antuna, već i uspomene na Martu, pokazivajući da prava ljubav i pažnja ne nestaju, već opstaju čak i kroz najteže izazove.
