U daašnjem članku vam donosimo jednu jako zanimlivu temu o tome kako su romkinje reagovale kada se nađu u situaciji da buduu prevareene od strane supruga.
- U romskoj tradiciji, komad odeće koji je spolja djelovao skromno i obično – ženska suknja – imao je moć kakvu je malo ko mogao zamisliti. Smatrana je najnečistijim dijelom ženske garderobe, a upravo ta stigma pretvorila ju je u najopasnije oružje ženskog prkosa i osvete. U svijetu gdje su pravila o čistoti i nečistoti stoljećima određivala svaki segment života, žene su pronašle način da nametnute tabue okrenu u svoju korist.
Za Romkinje, tijelo ispod struka smatralo se ritualno nečistim, pa su sve suknje – posebno one donje – nosile taj teret. Ako bi samo okrznule posudu s hranom, jelo se bacalo, a čak i slučajan dodir mogao je poništiti sate rada. Zato su žene nosile više slojeva odjeće, tri do pet suknji, pri čemu je najdonja imala status „najprljavije“. Kecelja, poznata kao ketrinci, bila je završna barijera koja je trebalo da spriječi slučajno oskvrnuće. Uprkos svim zaštitama, suknja je ostajala simbol moći – i to one koje su se muškarci najviše plašili.
- Muška nevjera, iako osuđivana, rijetko je donosila ozbiljne posljedice. Osuda rođaka i negodovanje zajednice bilo je sve što je nevjernog muža moglo snaći. Ali Romkinje nisu pristajale na takav disbalans. Oružje je bilo tu, u njihovim rukama, odnosno – u njihovoj suknji. Dodirivati muškarca njome značilo je obilježiti ga, nanijeti mu sramotu koja je bila gora od batina. Najteža kazna bila je ona kada bi žena prevarenom mužu prebacila suknju preko glave – čin poznat kao „skrvljenje muža“. To je značilo trajno oskvrnuće, sramotu koju nijedan ritual pročišćenja nije mogao ukloniti. U romskom društvu, gdje je ugled bio svetinja, to je bila kazna teža od smrti.
Kako navodi Etnografski institut SANU, romski običaji o čistoti odražavali su složen sistem vjerovanja u kojem se svaka stvar, od odjeće do hrane, dijelila na „čisto“ i „nečisto“. Iako su ta pravila u mnogim segmentima ograničavala žene, istovremeno su im davala prostor da koriste moć suknje kao instrument kontrole i zaštite. Time se stvara paradoks: u društvu gdje su bile formalno obespravljene, Romkinje su imale alat da se suprotstave muževima, pa čak i cijeloj zajednici, i to kroz sistem koji je naizgled bio stvoren da ih potčini.
- Kazna suknjom nije bila privatna stvar između supružnika – ona je imala kolektivno značenje. Cijeli tabor znao bi za sramotu, a zajednica je priznala ženi pravo da se tako osveti. Etnografi bilježe da su muškarci ovu kaznu doživljavali kao sudbinu goru od fizičkog nasilja. Za ponosnog Roma, suknja preko glave značila je kraj ugleda, kraj dostojanstva. Javnost je bila neumoljiva – takva sramota pratila bi čovjeka do kraja života.
U savremenom društvu, mnogi od ovih običaja pripadaju prošlosti. Romkinje više ne nose slojeve suknji niti ih peru odvojeno od muške garderobe, ali sjećanje na moć ovog simbola ostaje. Ono podsjeća da je zajednica u kojoj su žene bile ograničene ipak pronašla način da im dodijeli jedno oružje koje muškarci nisu mogli ignorisati.
Prema pisanju portala Danas.rs, romske žene i danas nose posljedice patrijarhalnih normi, ali i dalje pronalaze načine da pregovaraju o svojoj ulozi u društvu. Antropolozi ističu da tradicija suknje, iako se danas ne praktikuje, simbolizuje upravo tu sposobnost žena da iz slabosti stvore snagu. Nije riječ samo o osveti, već o očuvanju dostojanstva i ravnoteže u odnosima.
- Ono što fascinira jeste kako su Romkinje uspjele da tabu – nešto što je služilo da ih ograniči – pretvore u sredstvo borbe. Suknja, simbol nečistote, postala je simbol pravde. Time su pokazale da kreativnost i otpor mogu nastati upravo iz prostora u kojem su mogućnosti naizgled sužene. Za muškarce, prijetnja suknjom bila je podsjetnik da njihova moć nije apsolutna i da se nepravda može vratiti na neočekivan način.
Kako navodi Radio Slobodna Evropa, u romskim zajednicama Balkana i dalje postoji snažna svijest o starim običajima, iako se oni više ne praktikuju doslovno. Mnogi ih danas posmatraju kao dio kulturnog nasljeđa koji govori o složenosti odnosa moći, rodnim ulogama i unutrašnjoj dinamici romskih porodica. Priča o suknji tako ostaje važan podsjetnik na to da običaji nisu uvijek jednoznačni – ono što sputava može postati izvor snage.
- Na kraju, ostaje poruka da romska suknja nije bila samo odjeća, već društveni alat, svojevrsna granica između časti i sramote. U njoj se ogleda vjekovna mudrost naroda da pravdu traži i pronalazi u okvirima svojih vjerovanja, pa čak i u onome što je bilo namijenjeno kao sredstvo potčinjavanja. Danas, kada se romska tradicija mijenja pod uticajem modernog života, priča o suknji ostaje simbol otpornosti i podsjetnik na to da žene, bez obzira na ograničenja, uvijek pronalaze način da sačuvaju dostojanstvo i osvoje prostor slobode.
