Kada se u jugoistočnoj Australiji 1993. godine rodio dječak po imenu Tom Tenet, već u prvim minutama njegovog života postalo je jasno da će njegova priča biti drugačija od svih koje su doktori do tada vidjeli.
Vijest o bebi s neuobičajenom količinom kože brzo se proširila bolničkim hodnicima, a kasnije i širom javnosti. Kako je tada pisao Kurir, ljekari su ostali bez jasnog objašnjenja jer je količina kože koju je novorođenče imalo odgovarala tijelu djeteta starog nekoliko godina, a ne tek rođene bebe. Taj prvi susret s nepoznatim stanjem bio je šok za medicinski tim, ali još veći potres za roditelje koji su se našli pred neizvjesnom budućnošću.
Tomovi roditelji, Debbie i Geoff, još tokom trudnoće su naslućivali da nešto nije uobičajeno. Ultrazvučni pregledi pokazivali su nejasne obrise, a doktori nisu mogli sa sigurnošću reći šta ih čeka nakon porođaja. Iako su im postavljana teška pitanja i ponuđene mogućnosti o kojima nijedan roditelj ne želi ni razmišljati, odlučili su da vjeruju životu i prihvate sudbinu kakva god bila.
- Ta odluka, kako su kasnije govorili, bila je najteža, ali i najispravnija u njihovim životima. Kada je Tom rođen i položen na majčine grudi, osjećaji su se sudarili – strah, nevjerica i neizmjerna ljubav postojali su istovremeno.
Ljekari su ubrzo shvatili da se suočavaju s nečim izuzetno rijetkim. Tom je imao višak kože koji je formirao duboke nabore po cijelom tijelu, zbog čega su ga mnogi upoređivali sa štencima šar peja. Prema navodima koje je kasnije prenosio Blic, ovo stanje nikada ranije nije zabilježeno kod ljudi u tom obliku, što je dodatno otežalo potragu za rješenjem. Nije postojao jasan uzrok, niti terapija koja bi mogla pomoći. Sve što su doktori mogli bilo je da prate razvoj djeteta i nadaju se da će se, s vremenom, tijelo samo prilagoditi.
- Prva dva i po mjeseca života Tom je proveo u bolnici. Taj period bio je iscrpljujući i za roditelje i za medicinski tim. Istraživači su uzimali uzorke, pratili promjene i pokušavali da pronađu poveznice s poznatim stanjima. Na kraju su došli do otkrića da Tom ima izuzetno povišen nivo hijaluronske kiseline u tijelu – supstance koja je kod šar peja odgovorna za karakterističnu naboranu kožu. To otkriće unijelo je tračak nade, jer je poznato da se kod pasa ove rase količina hijaluronske kiseline smanjuje kako odrastaju, a koža postaje zategnutija.
Na osnovu toga, ljekari su iznijeli pretpostavku da bi se sličan proces mogao dogoditi i kod Toma. Jedan od njih, doktor Endru Ramsden, tada je iznio umjereno optimističnu prognozu. Govorio je da postoji realna šansa da se stanje s godinama poboljša, iako niko nije mogao garantovati ishod. Kako je prenosio Danas, porodica se uhvatila za tu mogućnost kao za slamku spasa, svjesna da će put biti dug i neizvjestan.
- Kako su godine prolazile, pokazalo se da je doktorova procjena bila tačna. Tomova koža se postepeno mijenjala, nabori su postajali plići, a njegovo tijelo se razvijalo u skladu s godinama. Iako nikada nije potpuno nestalo ono po čemu je bio jedinstven, fizička razlika postajala je sve manje uočljiva. Međutim, borba se nije završavala samo na fizičkom planu. Odrastanje s vidljivim razlikama nosilo je sa sobom emocionalne izazove koje nijedna medicinska analiza nije mogla predvidjeti.
U školskim danima Tom se suočavao sa znatiželjnim pogledima, pitanjima bez takta, ali i okrutnim zadirkivanjima. Djeca često ne razumiju različitost, a svaka neobičnost može postati povod za ismijavanje. Ipak, upravo kroz te teške trenutke, Tom je izgradio unutrašnju snagu i otpornost. Njegovi roditelji su se trudili da mu pruže stabilnost i osjećaj vrijednosti, učeći ga da ga njegovo stanje ne definiše kao osobu. Kako je isticao Kurir u svojim kasnijim tekstovima, podrška porodice bila je ključna u oblikovanju Tomovog karaktera.
- Ulaskom u odraslo doba, Tom je iza sebe ostavio djetinjstvo obilježeno bolnicama i pogledima punim čuđenja. Više od trideset godina nakon rođenja, danas živi mirnim i ispunjenim životom u Frankstonu, u australijskoj saveznoj državi Viktoriji. Oženjen je i posvećen svakodnevnim obavezama koje se ni po čemu ne razlikuju od života drugih ljudi. Njegova priča danas izaziva divljenje upravo zbog toga koliko je obična, s obzirom na neobičan početak.
Iako se rijetko pojavljuje u javnosti i ne koristi intenzivno društvene mreže, jedna poruka koju je podijelio privukla je pažnju mnogih. U njoj je sažeo svoju životnu filozofiju u nekoliko jednostavnih riječi – da je život niz odluka koje treba donositi bez stalnog okretanja unazad. Prema pisanju Blica, ta rečenica odražava njegovu sposobnost da prihvati prošlost bez gorčine i da se fokusira na sadašnjost.
- Priča o Tomu Tenetu danas se često navodi kao primjer ljudske izdržljivosti i snage duha. Ona podsjeća da medicina, koliko god napredna bila, ponekad nema sve odgovore, ali i da ljudska volja može nadoknaditi ono što nauka ne zna. Kako su zaključivali novinari Danasa, Tomov život nije čudo zbog rijetkog medicinskog stanja, već zbog načina na koji je ono prevaziđeno – tiho, dostojanstveno i bez potrebe za senzacionalizmom.
Na kraju, njegova sudbina ostaje snažna poruka svima koji se suočavaju s nepoznatim i zastrašujućim okolnostima. Tom Tenet nije ostao zapamćen kao “dječak sa kožom šar peja”, već kao čovjek koji je pokazao da različitost ne mora biti prepreka sreći. Upravo zato njegova priča i dalje živi u medijima i sjećanjima, podsjećajući da se iza svake neobične pojave krije običan čovjek koji želi isto što i svi drugi – miran život, ljubav i prihvatanje
