Muž mi je poginuo kada je naša ćerka imala samo dve godine. Bio je mlad, zdrav, vrijedan čovjek, pun planova i snova. Jedan trenutak neopreza na putu, jedna sekunda koja je sve preokrenula, i od tada je moj život postao potpuno drugačiji. Ostale smo same – ja i ona. Još čujem eho onog trenutka kada su mi javili da se nikada neće vratiti kući.
- Od tada svaki dan živim sa težinom koju je nemoguće opisati. Naučila sam da svoju tugu i prazninu potisnem, jer je ona bila mala, nije smjela da osjeti koliko sam slomljena iznutra. Znala sam da od mene zavisi da li će imati djetinjstvo ispunjeno ljubavlju ili sjenu tuge. Zbog nje sam odlučila da budem snažna, čak i onda kad sam iznutra bila samo krhotine.
Da bih joj pružila sve što joj je potrebno, često sam radila i po dva posla. Nije mi bilo teško ustajati prije svitanja i vraćati se kući kasno u noć, iscrpljena, ali s osmijehom za nju. Preskakala sam obroke i zaboravljala na sebe samo da bi ona imala sve što joj treba – od hrane i odjeće do sitnih stvari koje joj razvlače osmijeh na lice. Nikada se nisam žalila, jer sam vjerovala da samo tako mogu nadomjestiti prazninu koju je ostavio njen otac.
Gledajući nju kako raste, rasla sam i ja, učila kako da budem i majka i otac u isto vrijeme. Svaki njen osmijeh bio mi je nagrada za bezbrojne neprospavane noći, za svu iscrpljenost i suze koje niko nije vidio. Nikada joj nisam dozvolila da vidi kako plačem, jer sam željela da ima osjećaj sigurnosti i ljubavi.
- Bilo je dana kada sam pomišljala da neću imati snage za dalje. Kada bi došao trenutak da sjednem sama u tišini, srce bi me boljelo kao da se otvara stara rana. Ali onda bih čula njen smijeh iz druge sobe i znala sam – zbog tog smijeha moram nastaviti. Ona nije birala ovu situaciju, nije zaslužila da osjeća težinu koju nosim.
Ljudi su mi često govorili da treba da nastavim dalje, da nađem nekog drugog. Ali kako da srce dam opet nekome, kada je ono što je najviše voljelo već sahranjeno? Za mene je svaki dan bio borba – da zaradim dovoljno, da je odgojim kako treba, da joj budem oslonac i zaštita. I iako sam se odricala svega, nikada nisam osjetila kajanje. Sve što sam radila, radila sam iz ljubavi prema njoj.
- Danas je ona već odrasla djevojka. Gledam je i divim se njenoj snazi, dobroti i pameti. Možda nije imala oca da je vodi kroz život, ali imala je mene – nekoga ko je bio spreman da se bori do posljednjeg daha da joj nadoknadi tu prazninu. Ponekad mi kaže da sam joj uzor, da želi biti hrabra kao ja. A ja joj na to samo odgovorim da je ona bila razlog moje hrabrosti, moje upornosti, moje borbe.
Iako je moj život obilježila bolna tragedija, naučila sam da je ljubav ono što nas spašava. Ljubav prema djetetu mi je dala snagu da izdržim sve oluje. Sada, kada pogledam unazad, znam da sam uspjela. Možda nisam imala sve, ali ona je imala mene, i to je za mene najveća pobjeda.
