Vera je godinama živjela u kući punoj zvukova, ali u sebi je nosila tišinu. Ne onu tišinu bez buke, jer oko nje je uvijek bilo glasova: djeca iz susjedstva, muž koji je glasno pratio televizijski program, rodbina koja je navraćala bez najave, aparati koji su neumorno radili.
- Tišina u njoj bila je drugačija — tišina žene koja je prestala da govori ono što misli i da osjeća da ima pravo da želi.
A željela je malo. U stvari, vrlo malo. Jedan bijeg, jedno more, jednu sobu s pogledom i nekoliko dana u kojima niko ništa ne traži od nje. Mjesecima je štedjela sitan novac, tražila najpovoljniju ponudu i planirala kako će svaki dan započinjati valovima, a završavati knjigom u ruci. Taj put bio je njen način da se podsjeti da je i ona važna.
Ali život je imao drugačiji plan. Dan prije odlaska, dok je spremala kuhinju i brojala novac za taksi, njen muž je bacio rečenicu preko ramena: „Inna dolazi sa djecom. Par dana će biti kod nas. Odustani od tog putovanja, trebaće joj soba.“ Za njega je to bilo prirodno, kao da je njeno putovanje nešto što se može odložiti bez razmišljanja. „More neće pobjeći,“ rekao je. Kao da je ono najvažnije, a ne Vera.
- Vera je ćutala, ali je u sebi osjećala lom. Nije je boljelo odlaganje puta, nego to što niko nije pitao kako se ona osjeća. Kao da je njena sreća luksuz koji porodica sebi ne može priuštiti. Sljedećih dana postala je nevidljiva domaćica — kuhala, čistila, skupljala igračke, dok su drugi zauzimali prostor i vrijeme. Kada je jedan dječak razbio njenu omiljenu šolju iz Praga, Inna je samo odmahnula rukom: „Ma daj, nije kraj svijeta. To je samo šolja.“ A Vera je znala da to nije bila samo šolja. To je bio simbol svega što joj je oduzimano.
U tom trenutku stigao je poziv iz agencije: let je pomjeren i mogla je krenuti odmah, toga dana. Hotel je nudio i gratis veče ako stigne ranije. Srce joj je udaralo kao da je uhvaćena u krađi, ali nešto u njoj se prelomilo. Spakovala je kofer, ponijela pasoš i svoj ponos, i rekla Inni samo: „Na more.“
Muž ju je pokušao zaustaviti objašnjenjima da niko nije mislio da je spriječi, ali Veru to više nije zanimalo. Ušla je u taksi i otišla. Dok je kiša lupkala po prozoru, osjećala je kako se čisti i iznutra. Po prvi put poslije mnogo godina, bila je sama sa sobom — i nije je bilo strah.
Soči ju je dočekao oblačan, ali blag. Hotel je bio skroman, ali soba je imala ono što je željela – pogled na more. Prvo jutro, kada je otvorila oči i čula samo tišinu, nije se osjećala usamljeno, već oslobođeno. Šetala je, čitala, disala. Po prvi put je znala da se ne želi vratiti istom životu.
- Kako navodi „Blic Žena“, sve veći broj žena u Srbiji odlučuje da napravi sličan iskorak – bilo da je riječ o putovanju, pokretanju posla ili napuštanju lošeg odnosa. Takve odluke se često tumače kao hrabrost, ali one su prije svega nužnost – način da se sačuva sopstveni identitet. Vera je postala primjer upravo te vrste oslobađanja.
Po povratku nije se vratila kući, već sebi. Pokrenula je razvod, našla mali stan i zaposlila se u putničkoj agenciji. Ironično, sada je pomagala drugima da pronađu svoja mora, svoje bijegove i svoje tišine. Ono što je za nju bio san, postalo je njen poziv.
„Politika“ je nedavno pisala o fenomenu kasnih početaka – ljudi koji nakon četrdesete ili pedesete potpuno promijene tok života. Njihove priče pokazuju da nikada nije kasno za novi početak, što se savršeno uklapa u Verin put: iz tihe žene u tuđoj kući, postala je žena koja gradi vlastiti svijet.
Godinu dana kasnije, Vera se vratila u Soči. Ovaj put ne da pobjegne, već da proslavi sebe. U hotelu su je prepoznali, dočekali osmijehom i toplim riječima: „Dobro došli nazad, gospođo Vera!“ Ona je gledala more i pomislila: „Nisam pobjegla. Samo sam se vratila. Sebi.“
Ovakve priče, kako piše „Danas“, sve češće inspirišu druge da se zapitaju šta žele zaista od svog života. Kada jedna žena napravi hrabar iskorak, često postane ogledalo drugima da i oni to mogu. Vera je pronašla svoju tišinu, ali i svoj glas.
I zato, njena priča nije priča o bijegu, već o povratku. Povratku sebi, svojim snovima i tišini u kojoj više nema tuge, nego snage.
