U današnjem članku vam pišemo na temu snage roditeljske ljubavi i borbe za dostojanstvo u trenucima kada život izmakne kontroli. Ovo je priča o ocu koji je svoje beskućništvo pretvorio u igru „kampovanja“ kako bi svoja tri sina zaštitio od surove stvarnosti.
- On je samohrani otac trojice dječaka – Jacka, Micaha i najmlađeg Thea. Nekada je njihova svakodnevica bila sigurna i predvidljiva, ali nakon što je majka otišla, sve se raspalo. Otac je ostao sam da podigne djecu, bez krova nad glavom, bez stalnog posla i bez podrške. Umjesto da im kaže istinu, pronašao je način da im stvori iluziju avanture. Rekao je da idu na kampovanje, kao da je sve to bio planirani odmor. Njegova hrabrost bila je u tome što je bol skrivao iza osmijeha, dok su oni vjerovali da žive u igri.
Njegovi sinovi nisu znali da su šatori postavljeni pored odmorišta zamjena za dom, niti da je burma prodana da bi se kupio benzin i tegla kikiriki putera. Oni su mislili da imaju najbolju avanturu života. Najstariji ga je čak prozvao „Kapetanom kampa“. Ta dječja vjera i povjerenje bila je i teret i snaga – teret jer je znao da ih laže, a snaga jer su mu njihovi osmijesi davali razlog da izdrži.
Otac je svako jutro provodio u potrazi za skloništem. Telefonski pozivi završavali su riječima „možda“ i „lista čekanja“. A „možda“ je za njega značilo noći provedene u autu i brigu kako će djeca izdržati hladnoću. Najviše ga je boljelo kada je čuo kako njegov sin u snu šapuće da mu je „ovde ljepše nego u motelu“. To ga je slomilo jer je znao da je u pravu – motel je bio buđav i neprijatan, dok je šator pod zvijezdama makar nudio tišinu i osjećaj slobode.
- Prema podacima koje je objavio Avaz, više od 500 porodica u Bosni i Hercegovini godišnje se suoči s privremenim ili trajnim beskućništvom, a brojka je u stvarnosti vjerovatno i veća. Stručnjaci ističu da su najteže pogođena djeca, jer ne razumiju zašto im se svijet promijenio i jer nose traume koje mogu ostaviti trag cijeli život. Priča ovog oca tako postaje i simbol šire društvene borbe.
Kada su se dječaci probudili, njihovo „kampovanje“ je trajalo još jedan dan. Otac se trudio da ih zabavlja sitnicama – žitaricama iz papirnih čaša, glupavim pjesmama na radiju i izmišljenim planovima za pecanje. U stvarnosti je čekao jedan jedini poziv – poziv skloništa koje bi ih primilo. Kada je konačno došao, osjećaj olakšanja bio je neizmjeran. Odjednom je postojao krov nad glavom, večera i krevet. Djeca su se radovala kao da je riječ o hotelu, dok je otac prvi put nakon dugo vremena pustio suze – ali ovaj put su to bile suze nade.
Slične priče dolaze i iz Srbije, gdje je Blic pisao o samohranoj majci iz Beograda koja je mjesecima sa dvoje djece živjela u improvizovanom skloništu, predstavljajući to kao „izlet“ da bi ih zaštitila od osjećaja gubitka doma. Javnost je snažno reagovala, a zahvaljujući humanitarnim akcijama, porodici je pronađen trajni smještaj. To pokazuje koliko je važno da društvo ne okreće glavu, već da nađe načine da pruži sigurnost najranjivijima.
- Otac iz naše priče nije se predao. Govorio je sebi da će sutra možda pronaći oglas za posao, možda će se pojaviti neko ko će mu pružiti šansu. Bio je spreman da radi bilo šta, jer mu je svaki dinar značio sigurnost za sinove. Najmlađi Theo ponudio mu je čak i svog plišanog dinosaurusa, rekavši: „Ti ga čuvaj večeras, izgledaš tužno.“ Ta gesta pokazuje da čak i djeca uče kako da daju snagu kada osjete da je roditelj na ivici.
Prema istraživanjima koja je objavio RTS, veliki broj samohranih roditelja u regionu bori se s istim problemima – nesigurnim poslom, rastućim troškovima i nedostatkom sistemske podrške. Ipak, ono što izdvaja ovakve priče jeste ogromna hrabrost i upornost da se djeci obezbijedi makar iluzija normalnog djetinjstva. Upravo ta iluzija često postane most između bola i nade.
- Na kraju, dok su dječaci spavali u skloništu s punim stomacima i čistim krevetima, njihov otac je shvatio da je njegova borba tek počela. Ali u njihovim očima on je i dalje bio „Kapetan kampa“. Možda će se, kada odrastu, sjećati ovog perioda ne po gladi i neizvjesnosti, već po tome kako je tata pravio od problema avanturu. I možda je upravo to njegova najveća pobjeda.
